MATIĆKO GROBLJE "CRNAC"

Fotografija Vedrana Pejića nastala na Svi svete 2018. godine

Približava se vrijeme u godini kada se prisjećamo nama dragih osoba koje su napustile ovaj svijet. Dušni dan ili „Spomen svih vjernih pokojnika“ koji obilježavamo drugog dana mjeseca studenog, prigoda je za obići počivališta naših najmilijih, zapaliti svijeće i u tišini izmoliti molitve za njihove duše. Kod nas je običaj da se svijeće pale u popodnevnim satima na crkveni blagdan Svih svetih. Dolaskom večeri slike na našim grobljima poprimaju neopisivo lijepe obrise. Prizor je to od kojega zastaje dah. Tisuće lampiona raznih oblika kao da se natječu čiji će plamičak biti ljepši i veći, rastjerujući tamu i šaljući poruku prema nebu: „MI NA ZEMLJI MISLIMO NA VAS“.

                

Vrijeme je to kada veliki broj vas iz dijaspore dolazite kući odati počast ljudima zaslužnim za vaše postojanje ili darovanu vam bratsku i prijateljsku ljubav. Tada se grobovi nama dragih osoba prekrivaju buketima cvijeća gdje prevladava žuta boja koja svijetli na danjem svjetlu čekajući prvi mračak i trijumf lampiona.

Početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća pet do šest osoba iščekivalo je jednog iz dijaspore dok danas jedno ili dvoje iščekuju četiri ili više osoba. Bilo kako bilo lijepo nas je vidjeti na matićkom groblju „Crnac“ u onolikom broju na misi i tijekom opijela grobova.

                                              Groblje „Crnac“

Matićko groblje „Crnac“ smješteno je uz lokalnu cestu Tolisa – Matići na samom ulazu u selo. Mjesto je ponešto više od ostalog zemljišta uokolo pa je bilo pogodno za ovakvu svrhu. Svojevremeno je bilo udaljeno par stotina metara od zadnje kuće u mjesnoj zajednici ali je rast broja kuća progutao ovu razliku pa je isto sad već sastavni dio sela.

Ovo je mjesto vrelo matićke prošlosti. Neiscrpan izvor povijesnih podataka o ljudima koji na njemu počivaju. Povijest sela jesu ljudi i događaji iz njihovih života. Nestali su mnogi drveni križevi (zub vremena) na čije su mjesto došli betonski i granitni nadgrobni spomenici koji na sebi sadržavaju podatke o ljudima i do skoro 200 godina unatrag.

Od nastanka Matić Selišta (1719./1720. godine) pa do prvog zvaničnog popisa biskupa Pave Dragičevića 1742. godine na ovoj lokaciji živio je veoma mali broj ljudi koji su svoje mrtve sahranjivali uglavnom na „Ovćenskom groblju“ koje mi  zovemo „Karaula“. Naši pradjedovi sahranjivani su i u bočansko „Staro groblje“ koje se nalazi nedaleko od Briježnice.  S porastom broja stanovnika osnovano je 1763. godine prvo groblje u Matićima. Ne zna se točna lokacija groblja ali je ono po svemu sudeći bilo unutar sela. Prvi je u njega sahranjen 3. 1. 1763. godine Pero Stipanović. Treba reći ono što je iz matica umrlih vidljivo a to je da i unatoč tomu što su imali svoje groblje, u njega su vrlo rijetko pokapali svoje mrtve. Razloga može biti više a neki od njih bi mogli biti veličina i položaj groblja (možda je bilo površinski malo ili ga je često voda plavila pa nije bilo moguće veći dio godine pokapati ljude). Bilo kako bilo velika većina naših pokojnika sahranjivana je na Karauli (70%), ponešto u Boku (20%) i veoma mali broj na matićkom groblju(10%).

Obzirom na činjenicu da se uspostava današnjeg groblja datira u 1823. godinu a to je i godina prve pučke škole u Bosni i Hercegovini, zasigurno je za to zaslužan fra Ilija Starčević, župnik u Tolisi. Fra Ilija je imao dobre odnose s Husein kapetanom Gradaščevićem koji je u to vrijeme bio vlasnik zemljišta na kojemu se nalazila naša župa pa je uz dozvolu za školu u Tolisi ishodio dozvolu za novo groblje u Matićima. Razloga je opet bilo više: Duljina transporta umrle osobe do Karaule (osam kilometara zaprežnim kolima po vodoplavnoj cesti), smanjenje kapaciteta na Karauli i sigurno još pokoja specifičnost za to vrijeme. Sve zasluge za osnivanje i današnju lokaciju groblja idu fra Iliji Starčeviću.

 Prvo zajedničko groblje je potrajalo do 1823. godine a tada je ustanovljeno groblje na današnjoj lokaciji „Crnac“. Prva je u novo groblje sahranjena 7. 2. 1823. godine Luca (Anto) Ivanović umrla u 13 godini. Te godine umrlo je deset osoba i sve su sahranjene u današnje groblje.

Površina groblja je malo iznad 7000 kvadratnih metara ili po domaći 7 duluma.

 Najstarije spominjanje na spomeniku je za Ivu Mikića rođenog 1831. a umrlog 1893. godine (to je ono koliko sam ja provjerio, moguć je propust).

Spomenik sa slikom najstarije osobe sahranjene u groblje pripada obitelji Radnić. To je Antun Radnić rodom iz Vrlike. Antun je rođen 1856., a umro je 1932. godine.

                         

   

   

                Spomenik Ivi Mikiću koji je podignut oko 1920. godine.  

                                  

                                         Groblje u statistici

U ovih skoro 200 godina groblja u njemu je sahranjeno preko 4500 osoba. Danas na groblju ima preko 700 kamenih i betonskih nadgrobnih spomenika (704) na kojima je upisano oko 2500 imena pokojnika te oko četrdesetak drvenih križeva.

    Grobno mjesto i spomenik kipara Marka Miškovića – Brice ono je što ovo groblje čini posebnijim od ostalih u okruženju

                           Izdvojene godine po broju umrlih

1797. godine umrlo je 22 dvoje mještana sela koje je tada brojala oko 200 stanovnika što je procentualno najveći pomor mještana. Uzrok za ovu godine ne znam ali može biti glad ili bolest.

1814.- 1816. godine selom i okolicom vladala je epidemija kuge. Mnoge su obitelji privremeno napustile ovaj kraj.

1830. godine vladala je epidemija dizenterije od koje je umrlo oko tridesetero djece u Matićima/Ljetopis franjevačkog samostana/. Zanimljivo za ovu godinu je i to da su te godine umrle dvije do tada najstarije osobe u selu u dobi od devedeset godina: Mato Knežević (1740. – 1830.) i Ivo Babić (1740. – 1830.) Ovih prezimena danas nema u selu a nema ih niti na spomenicima.

1868. godine umrlo je 57 žitelja sela. Ne spominje se nigdje razlog ali glad izazvana sušom ili poplavom te bolesti nakon poplave jedan su od vjerojatnih uzročnika (nije bilo rata).

1897. godine umrlo je 54 žitelja u Matićima, 54 u Kostrču, 81 u Donjoj Mahali, 67 u Tolisi, 50 u Oštroj Luki i 37 u Boku. Dakle, godina koja je poharala naša sela.

1918. godine Španjolska gripa je odnijela 45 života od ukupno 69 umrlih i poginulih te godine. To je rekordan broj umrlih u jednoj godini (ako računamo broj sahranjenih na groblju).

1944. godine u Matićima je vladala epidemija trbušnog tifusa. Iako ne postoje podaci za ovu godinu zna se da je od ove bolesti umrlo 40 žitelja sela /Ljetopis franjevačkog samostana/ među kojima i knez Luka Pejić.

1945. godine za koju ne postoje podaci ali se zna da je te godine nestalo (čitaj ubijeno) na „križnom putu“ oko sedamdesetak naših sumještana. Većina njih nije sahranjena u našem groblju ali ta godina ostaje upisana crnim slovima u našu povijest.

1950. godine dogodila se tragedija izazvana potapanjem skele na Savi. 18 naših sumještana izgubilo je život u valovima ledeno hladne Save. Većina tijela nije pronađena. To je najveća tragedija u povijesti sela a vremenski je ograničena na jedan dan, jedan događaj.

1992. godine u  obrambenom Domovinskom ratu živote je izgubilo 18 mještana sela od 45 umrlih te godine.

                                                Grobari

                                    

                                   Marko Mišković - Ambrin

 Doista ne znam razlog, osim materijalnog (ali i tako ima previše „izmišljenih“ radnih mjesta pa ne vidim razloga zašto ne i za ovu namjenu), zašto naše groblje nema grobara  (i većina drugih u okruženju).

To nije tako uvijek bilo.  U vremenu kad je groblje bilo više od dvostruko manje, imalo je  grobara. Prvi meni poznati grobar bio je Marko Mišković – Ambrin. Sigurno je prije njega bilo ljudi koji su obnašali ovu dužnost ali njih nema niti u usmenoj predaji dok za Marka postoji dokument.

Kao što se iz priloženog vidi za održavanje groblja Marko Mišković dobio je da odrađuje ograđeni dio groblja (koji nije korišten) i po dva kilograma hrane od svake numere.

Marko je bio grobar oko godinu dana a onda je 1942. godine regrutiran u Domobrane gdje je dočekao kraj Drugog svjetskog rata. Po povratku iz rata još je pet godina bio grobar a onda je postao drumar. Na mjestu grobara naslijedio ga je Marko Mišković – Brico 1950. godine.

               Marko Mišković rođen je 1910. a umro je 1982. godine

                                            Marko Mišković - Brico

Drugi poznati grobar bio je opet Marko Mišković. Marko Mišković – Brico rođen je 1904. godine. Imao je rijetko viđenu životnu priču koju sam ispričao na ovom blogu prije više od godinu dana. Uglavnom, Marko Brico postaje grobar 1950. godine. U to vrijeme gvardijan i župnik u Tolisi bio je fra Kruno Pejičić. Na inicijativu fra Krune i fra Joze Pejičića grobar Marko Brico napravio je 1952. godine stazu kroz „staro groblje“. Ta staza stoji i danas i ne ide cijelom dužinom kroz groblje ali to su već naša posla. Brico je te iste godine počistio staru ogradu iz 1939. godine  (stupići i bodljikava žica) i postavio nove stupiće i žicu. Ne znam razlog ali Marko Brico završio je svoju službu 1954. godine.

                     Marko Mišković – Brico umro je 1978. godine

Marka je naslijedio Pejo Orkić (Pejo Lujića) koji je po svoj prilici bio grobar do ukidanja ove funkcije sredinom šezdesetih godina proteklog stoljeća.

                               Radovi na groblju kroz vrijeme

Do dolaska Austro – Ugarske 1878. godine na našim grobljima nije bilo sakralnih objekata izuzev drvenih križeva koji su označavali grobno mjesto pokopane osobe. To se okupacijom mijenja i prvo se gradi današnja kapela na „Karauli“ (1894. godine) da bi nekoliko godina poslije to isto bilo učinjeno na groblju u Matićima. Kapele na matićkom groblju sagrađena je 1902. godine. Naša je kapela bila s jednim tornjićem a služila je kao i današnja ( u nju su dovoženi pokojni i tu bi bili smješteni do dolaska fratra i obreda ukopa). Služila je i kao ostava za slike koje se nose tijekom pokopa, kao skladište za grobareve alatke a na Dušni dan bi iz nje svećenik govorio misu. Slike nemam ali ako netko ima tko ovo čita bilo bi lijepo da nam je pošalje.

Početkom sedamdesetih godina groblje je postalo tijesno za sve veći broj stanovnika i 1972. godine kupljeno je zemljište za proširenje groblja. Naredne 1973. godine srušena je dotrajala stara kapela a materijal iskorišten za gradnju nove kapele. Gradnja nove kapele započela je 1973., a dovršena je 1974. godine. Od tada nije mijenjala oblik ali se redovito održava.

                                     

                            Grobljanska kapela u Matićima

Malo po malo i novo groblje se napunilo te treba sagraditi i mrtvačnicu što je propisano zakonom. Vijeće mjesne zajednice Matići na čelu s Ilijom Mišković – Živčom ovaj problem pokušava riješiti već dvije godine ali ne uspijeva. Začudo ovdje nije problem novac. Isti će se dobiti kao kapitalna investicija sela od viših nadležnih tijela (Općine). Problem je otkupiti zemljište koje je prirodno naslonjeno na groblje zbog nespremnosti vlasnika da prodaju isto. Ova će pat pozicija morati biti riješena u doglednom vremenu pa makar se išlo preko puta.

Groblje je prvi puta (ono što se zna) bilo ograđeno 1939. godine. Tada je to inicirao fra Martin Nedić mlađi a proveo u djelo seoski knez Luka Pejić. Postavljeni su stupići a po njima bodljikava žica.

Drugo ograđivanje groblja bilo je već spomenute 1952. godine.

Treće ograđivanje groblja bilo je 1974. godine. Groblje je ograđeno željeznom ogradom koja je bila do 2018. godine.

Najnovije ograđivanje bilo je 2108. godine kao kapitalna investicija sela (31000 km).

                           Najnovija ograda iz 2018. godine

                                                                                           

                                                  Grobnice

Na našim grobljima nije bila praksa da se zidaju grobnice sve do prije desetak godina kada je nekolicina umirovljenika s  njemačkih i austrijskih mirovinama započela s ovom praksom. Ipak da to nije tako dokaz je i prva grobnica na matićkom groblju. Ona je izgrađena početkom sedamdesetih a izgradio ju je Joso Orkić (Joza Čokića) za sebe i svoju ženu Luju još za života. Joza je umro 1977. godine.

                  Prva grobnica (Joze i Luje Čokića) dok do nje je grobnica Ilje Bojanovića. Ovakvih novih grobnica ima još pet.

                                                   Fratri

Nekada na samom ulazu u groblje a danas u sjevernom dijelu stoje nadgrobni spomenici matićkim fratrima. Poredani s obadvije strane staze grobna su mjesta fra Marka Orkića, fra Marka Pejičića, fra Martina Miškovića, fra Krune Pejičića i fra Joze Pejičića.

Nema spomenika fra Ambrožu Mikiću koji je umro 17. 3. 1863. godine kao student četvrte godine bogoslovije. Pokopan je na groblju u Matićima ali nisam pronašao grobno mjesto.

To bi ukratko bilo o „vrelu matićke povijesti“. Bliži se 200. godišnjica (2023.) od utemeljenja groblja i nadamo se da će odgovorni ljudi, do tada,  nadvladati ovu mučnu situaciju oko proširenja groblja i izgradnje mrtvačnice na istom. Završavam ovaj prilog meni dragom pjesmom fra Luke Markovića.

Kreatura do kreature

samo jedan s bradom

i jedan ko bure

sjede tako kreature

sjede

i mudro zure

                                                                                            Joso Orkić