Tradicija i običaji

Selo Matići ima svoje specifičnosti u odnosu na ostala sela u okruženju. Ovdje žive pitomi, bogobojazni, pošteni i vrijedni ljudi. Svoju djecu odgajaju držeći se tradicionalnih vrijednosti, humanosti i poštovanja prema drugima, a posebno prema starijima. Stara narodna poslovica kaže „Bolje da umre selo, nego običaj“, iako su nam sela raspolovljena, neće umrijeti niti selo, niti će nestati lijepih starih običaja. Pogled iz perspektive naše sumještanke 

Običaj

'oćel to, jeste se umorili, ide'l? Jednostavna pitanja koja djeca, koliko god puta prošla putem u Matića, doviknu ljudima koji nešto rade u svom dvorištu. Ta jednostavna pitanja nisu običaj u drugim selima i zato su posebna. Upadnu u oko onome tko nije iz našeg sela. Ta pitanja djeca ponove puno puta istim osobama u istom danu i tako su simpatična, draga, zanimljiva. Ne utječe to pitanje na rad koji se radi, ne uradi se posao tad brže, niti se uspori, ali daju neku čar, nasmiju, obraduju i posao se nastavi raditi. To dijete je čulo od nekog da treba upitat, to dijete, rekli bismo, zna za naš "seoski red". Zašto tog nema u drugim selima, zašto se djeca, othranjena u drugom selu čude, kad to čuju? Pitaju se, kako nekog koga ne znaš pitaš 'oćel to? Kako im objasnit da je to neki nepisani red, običaj, naslijedje iz usta do usta? Nema objašnjenja, to je jednostavno tako, kulturno, lijepo i koliko god nekom možda i previše, to je naš Matićki običaj. Ipak, zar nije bolje podviknuti nego šuteć proći! Rekli bi mi Matićani..'oćel to? Oće,oće.

Irena

Osvrt na 7. nedjelju u godini.

dr. fra Luka Marković

NE „OKO ZA OKO, ZUB ZA ZUB“, NEGO PRAŠTANJE

U Bibliji se nalazi i slijedeća uredba (Levitski zakonik) koja zbunjuje: „oko za oko, zub za zub“. Sličan propis nalazimo već i u civilizaciji na području Mezopotamije (Hamurabijev zakonik). Radi se o poruci tadašnjega shvaćanja, na jedan brutalan način, da se ne isplati činiti zlo, jer će zlo biti uzvraćeno zlom. Dobar dio ljudi se danas zgraža nad tom porukom, iako u prirodi svakoga čovjeka leži želja da uzvrati istom mjerom onome tko mu je nanio nepravdu i bol. Znanost to tumači evolucijskim ostacima, dok religije govore o prisutnost zla u čovjeku, onoga što ne pripada božanskom. Nešto od te tvrde židovske tradicije možemo danas naći u islamskom šerijatskom zakonu. Isus, naprotiv, odbacuje taj pristup reguliranja međuljudskih odnosa i poziva na praštanje. Brutalno kažnjavanje ne uklapa se u njegovu sliku milosrdnoga Boga.

Ljubiti neprijatelje, činiti dobro onima koji te mrze, željeti dobro onima koji te proklinju, spada, ljudskim očima gledano, u područje nemogućega. I sam Isus ne misli u poruci današnjega Evanđelja na to da se čovjek može promijeniti preko noći. Takve promjene spadaju u izvanredna čuda. O čemu se onda radi u njegovom zahtjevu? Radi se o pozivu na obraćenje, i to ono koje se ne događa odjednom, nego kao proces u kojem se čovjek uvijek iznova trudi biti boljim. Drugim riječima, Isus poziva da se trudimo dati prednost onom božanskom u nama pred onim afektivnim, nagonskim koje želi odmah uzvratiti istom mjerom – po logici: kako ti meni, tako ja tebi.

Govor o potrebi promjene čovjeka, pokušaj da u njegovom životu do izražaja dođe više ono božansko nego nagonsko, susrećemo i kod drugih religija, čak i u filozofiji. Grčki filozof Platon poziva čovjeka da u svom životu, ukoliko želi biti bolji, te imati bolji svijet oko sebe, dadne više prostora onoj božanskoj iskri u njemu (duša), a manje nagonima koji proizlaze iz tjelesnog. Dakle, u Isusovom duhu, reći NE uredbi„ oko za oko, zub za zub“, znači odlučiti se za onaj način života u kojem bi do izražaja došlo više ono božansko nego nagonsko, tjelesno. Pri tome je važno shvatiti da je to proces koji traje čitav život. Upravo se zbog toga i govori u kršćanstvu o potrebi kajanja i praštanja.