Osvrt na 7. nedjelju u godini.

dr. fra Luka Marković

NE „OKO ZA OKO, ZUB ZA ZUB“, NEGO PRAŠTANJE

U Bibliji se nalazi i slijedeća uredba (Levitski zakonik) koja zbunjuje: „oko za oko, zub za zub“. Sličan propis nalazimo već i u civilizaciji na području Mezopotamije (Hamurabijev zakonik). Radi se o poruci tadašnjega shvaćanja, na jedan brutalan način, da se ne isplati činiti zlo, jer će zlo biti uzvraćeno zlom. Dobar dio ljudi se danas zgraža nad tom porukom, iako u prirodi svakoga čovjeka leži želja da uzvrati istom mjerom onome tko mu je nanio nepravdu i bol. Znanost to tumači evolucijskim ostacima, dok religije govore o prisutnost zla u čovjeku, onoga što ne pripada božanskom. Nešto od te tvrde židovske tradicije možemo danas naći u islamskom šerijatskom zakonu. Isus, naprotiv, odbacuje taj pristup reguliranja međuljudskih odnosa i poziva na praštanje. Brutalno kažnjavanje ne uklapa se u njegovu sliku milosrdnoga Boga.

Ljubiti neprijatelje, činiti dobro onima koji te mrze, željeti dobro onima koji te proklinju, spada, ljudskim očima gledano, u područje nemogućega. I sam Isus ne misli u poruci današnjega Evanđelja na to da se čovjek može promijeniti preko noći. Takve promjene spadaju u izvanredna čuda. O čemu se onda radi u njegovom zahtjevu? Radi se o pozivu na obraćenje, i to ono koje se ne događa odjednom, nego kao proces u kojem se čovjek uvijek iznova trudi biti boljim. Drugim riječima, Isus poziva da se trudimo dati prednost onom božanskom u nama pred onim afektivnim, nagonskim koje želi odmah uzvratiti istom mjerom – po logici: kako ti meni, tako ja tebi.

Govor o potrebi promjene čovjeka, pokušaj da u njegovom životu do izražaja dođe više ono božansko nego nagonsko, susrećemo i kod drugih religija, čak i u filozofiji. Grčki filozof Platon poziva čovjeka da u svom životu, ukoliko želi biti bolji, te imati bolji svijet oko sebe, dadne više prostora onoj božanskoj iskri u njemu (duša), a manje nagonima koji proizlaze iz tjelesnog. Dakle, u Isusovom duhu, reći NE uredbi„ oko za oko, zub za zub“, znači odlučiti se za onaj način života u kojem bi do izražaja došlo više ono božansko nego nagonsko, tjelesno. Pri tome je važno shvatiti da je to proces koji traje čitav život. Upravo se zbog toga i govori u kršćanstvu o potrebi kajanja i praštanja.