Dr fra Luka Marković
BOG, ZA RAZLIKU OD ČOVJEKA, NEMA GRANICA NITI U MILOSRĐU
Kad je spasenje u pitanju, poručuje Isus, bit će za samodopadne vjernike velikih iznenađenja. Isusove riječi u Evanđelju se može promatrati kao oštru kritiku farizeja i pismoznanaca koji su mislili da su veliki pravednici i vjernici, jer se na vani – da ljudi vide - pridržavaju vjerskih propisa. Može se čak reći da se radi o osudi krivog shvaćanja vjere kao nagodbe s Bogom, po principu „ja tebi molitvu i žrtvu a ti meni ono što želim.“ Nažalost, ta vrsta krive religioznosti kako se Boga može podmititi ili prisiliti da djeluje kako želi vjernik, prakticirana je i u kršćanstvu. U tu kategoriju spada i tvrdnja kako nema spasenja izvan Crkve, ako ju se doslovno shvati. Nažalost, takvih je shvaćanja bilo kroz povijest, pogotovo u vrijeme prisilnih pokrštavanja. Isus upozorava izričito da Bog ima zadnju riječ, a ne religijski propisi. Svojevremeno je utemeljitelj protestantizma Martin Luther, osuđujući običaj u Crkvi da se financijskim sredstvima može postići oprost od grijeha i propusta, ukazao na važnost Isusovoga stava iz današnjega Evanđelju. Luther govori o „sola gratia“ (samo milost) - o tome da je odnos između vjernika i Boga utemeljen, prije svega, na Božjem milosrđu a ne ljudskim zaslugama, pogotovo ne onim koje su više vanjska parada, a manje odraz nutrine.
Isus ne želi omalovažiti molitvu i pridržavanje propisa, nego samo upozoriti da je čovjek sićušan u usporedbi s Bogom i da je samome Bogu pridržana prava prosudba o svakom pojedincu. Pa ipak, ono što je čovjeku nemoguće s obzirom na njegovu nesposobnost praštanja, Bogu je moguće. Zato govori Isus uvijek o milosrdnom Bogu kojemu je stalo do čovjeka, pa i onoga koji pogriješi.
U kriznim vremenima, pa i danas, cvate samodopadno kršćanstvo, uvjerenje kako čovjek može prisiliti Boga na djelovanje. Obilježja takvih vremena jesu pojave „čudotvoraca“ na čiji zahtjev Bog čini čudesa. Na djelu su, redovito, velika ozdravljenja. Jedan američki znanstveni institut je istražujući tisuće slučajeva navodnih ozdravljenja došao do zaključka da ih najmanje ima tamo gdje se o njima od strane „čudotvoraca“ govori puno. Ne radi se samo o njihovoj samodopadnosti, nego i želji navodno ozdravljenih pojedinaca da privuku pažnju na sebe. Priča u društvu, u kojem sam se slučajno našao, jedan gospodin kako je ozdravio nakon što je na njega položio ruke jedan svećenik karizmatik. Gleda ga njegova supruga i veli pomalo ljutito: „ Nemoj me srditi da bacim sve one lijekove koje i dalje uzimaš“. Taj događaj ne isključuje mogućnost čuda, u njih vjeruje danas čak i znanost (kvantna fizika), ali upozorava da ih često nema tamo gdje se o njima priča puno. Lažna priča o čudima, o uspostavljanju kontrole nad Bogom, može biti gora od humanoga ateizma. Mogućnost spasenja i čuda leži, prije svega, poručuje Isus, u tome što Bog, za razliku od čovjeka, nema granica niti u milosrđu.
