SVETI IVO MOLI ZA NAS...

SVETI IVAN KRSTITELJ U SLUŽBI ISTINE

Ivan Krstitelj pripada onim ljudima koji su svoj život posvetili približavanju čovjeka Bogu. Svojim stilom života ukazuje na to da je ono nutarnje u čovjeku važnije od vanjštine. Životom i ponašanjem sliči starozavjetnim prorocima, ali i mudrim ljudima antičke kulture koji se ne boje reći istinu, čak ni po cijenu vlastitoga života. Ljubav prema istini ga vodi u sukob s moćnicima i uglednicima onoga vremena. Ivana ne zanima vlast i čast, jer oni nisu ono što određuje kvalitetu čovjek, barem ne pred Bogom. U centru njegova razmišljanja stoji čovjek kao Božje stvorenje, ali i njegov odnos prema istini. Život mu završava istom sudbinom kao i slavnog grčkog filozofa Sokrata, kojemu je istina bila važnija od života. Moćnici ovoga svijeta osuđuju obojicu na smrt zbog njihove ljubavi prema isitni. Grčka mitologija poznaje „božicu isitne“ i „ božicu laži“. Obje su izgledom iste. Razlika je u tome što „božica laži“ nema čitave noge. Vjerojatno je otuda i nastala uzrečica „kako su u laži kratke noge“. Ivan pokušava upozoriti ljude svoga vremena na to da im moćnici često lažu – da im neistinu prodaju za istinu. U centru njegovih govora stoji čovjek koji je pred Bogom odgovoran za sebe i druge. Odgovoran može biti samo onaj koji ljubi istinu. Ivan ljubi istinu do kraja. Može ga se usporediti sa suvremenim borcima za ljudska prava koji se ne boje reći diktatorima ili korumpiranim političarima da čine ono što ne valja. Jedan od tih velikih, suvremenih boraca za ljudska prava i slobodu čovjeka bio je i bivši češki predsjednik i književnik Vaclav Havel. U eseju „Moć nemoćnih“ upozorava da u ljubavi prema istini leži velika moć, pa čak i tada kad čovjek zbog istine bude zatvoren. Sam Havel je iskusio jedno i drugo. Bio je komunistički zatočenik, ali i kasniji predsjednik Češke. Njegova ljubav prema istini ga je odvela u zatočeništvo, ali je istovremeno potakla mnoge ljude da se dostojanstveno dignu protiv komunističkoga terora. Za sebe je znao reći da nije samo protivnik despotske vlasti, nego, prije svega, onoj koji želi živjeti za istinu. Moć takvih ljudi – kod Hrvata su to bili Gotovac, Budiša, Marko Veselica i mnogi drugi – je, kako se i na hrvatskom iskustvu pokazalo, velika. Velika je, jer od njih dolaze one pozitivne promjene u društvu, dok se za ljigavce i dodvorice može reći da pripadaju onima koji pokušavaju zacementirati nepravdu i destrukciju, te laž proglasiti istinom. To je, za razliku od ljudi koji vole istinu, onaj društveni otpad, kako upozorava Ivo Andrić, koji dopušta da se po njemu gazi misleći da je velik jer se druži s uzurpatorima vlasti. Takvih je, nažalost, bilo i ima puno među intelektualcima, političarima i religijskim ljudima kojima je zbog vlastite komocije draža „božica laži“ od „božice istine“. Osuđeni su, i to je moć pravde, bilo kada doživjeti „kako su u laži kratke noge.“ Na to upućuje i sv. Ivan kad upozorava da Bog ima zadnju riječ, te da se isplati ljubiti istinu. Koliko je Ivan Krstitelj bio privržen istini, pokazuje se u trenutku kad ga žele proglasiti Mesijom. Umjesto da prigrabi tu slavnu ulogu, upozorava kako onome koji dolazi iza njega, pravom Mesiji, nije dostojan odriješiti remenje na obući. Takve riječi mogu doći samo iz usta ljudi koji žive za istinu i od istine – čiju ljubav prema istini ne može spriječiti niti strah od smrti.

Dr. fra Luka Marković

fra Daniel Živković

 Meditacija uz svetkovinu rođenja Ivana Krstitelja

Idemo ususret svetkovini rođenja sv. Ivana Krstitelja, a nedavno smo proslavili i blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije svetoj Elizabeti. Nama kršćanima su oba ova događaja izuzetno važna. No, sada ćemo se zadržati više na ovom drugom, na Marijinom pohodu Elizabeti.

 

Znamo iz evanđelja po Luki kako je Marija, kad joj je anđeo Božji objavio da je Elizabeta također milošću Božjom začela, pohitala u gorje svojoj rodici, sva ushićena, želeći s njom podijeliti radosnu vijest o svetom začeću, ali i radovati se s njom što je ona začela. Upravo ovdje se događa susret iz kojeg se neprestano crpe nadahnuća za život, za izlazak iz svoja “četiri zida” (zatvorenosti, pasivnosti) i pokret na evangelizaciju, svakodnevno životno svjedočenje te za ponizno služenje Gospodinu u povjerenju i poslušnosti Njegovu glasu. Primjer nam daju dvije žene koje su sve svoje pouzdanje stavile u Gospodina, koje su računale s Njim i vjerovale da Bog može učiniti čudo u njihovu životu. Tako Marija zače po Duhu Svetomu i pohiti svojoj rodici Elizabeti noseći joj radosnu vijest o čudesnom začeću i, pošto je stigla, Elizabeti zaigra čedo u utrobi, Isusov preteča – Ivan Krstitelj. A ona, sva u zanosu Božjem, prozbori po Duhu Svetom: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 42 -45).

Ove riječi doista imaju snagu, jer su utemeljene na dubokom susretu sa živim Bogom, Isusom Kristom! Isus je bio u sredini! Isus je bio pokretač i Marijina odlaska Elizabeti, ali i razlog i svrha Elizabetina začeća, koje je također svima zvučalo nevjerojatno. Ovo je zaista veliki i sveti susret ljudi koji su bili maleni i neznatni, na koje drugi nisu računali, ali koji su u svojem životu računali jedino s Bogom: na prvom mjestu Isus, malen u utrobi Marije sve pokreće, a poslije u životu, iako najveći, pokorava se u svemu Očevoj volji i daje se od ljudi razapeti na križ; zatim Marija, mlada djevojka, neudana, našla se trudna, izvrgnuta sramoti ljudi (vjerojatno ni danas ne bi bila jedna od onih koja bi po našem sudu bila sposobna odgojiti Boga); onda Ivan Krstitelj, prorok Božji, koji je naučavao i za kojega su mislili da je Krist, bio je ponizan i uvijek upućivao na Isusa, govoreći kako mu nije dostojan ni remenje na obući odriješiti i kako on nije onaj za koga ga smatraju. I na posljetku, Elizabeta, žena u poodmakloj dobi, koja je nosila Ivana i, sva Božja, izriče riječi koje mi i danas izgovaramo i tako kličemo pohvale Majci Božjoj u svakoj molitvi Zdravomarije.

 

U toj divnoj molitvi poniznosti molimo je da sada moli za nas jer, ona zna bolje nego mi što i kako moliti. Vjerujemo također i znamo da ona stoji pred licem Božjim i pročišćava naše nakane. Kada smo joj upravili molitvu, mi većinom idemo dalje i molimo već sljedeću Zdravomariju ili neku drugu molitvu. A ona, ona na naš vapaj njoj, sve prosljeđuje Bogu i ne zadržava ništa za sebe, nego i pažnju na Njega preusmjerava te se priznaje neznatnom. Kada joj upravljamo hvale i molitve, ona veliča Gospodina i moli baš kao što je i u ovom susretu s Elizabetom molila: „Veliča duša moja Gospodina…“ (Lk 1, 46-55). Tako se naša molitva upravljena Mariji ne zaustavlja kod nje, nego odjekuje Marijinom čistom i poniznom hvalom Gospodinu. Zar to nije predivna molitva? Sve imamo u njoj. I po ovoj poniznoj  molitvi se zapravo, na neki način, suobličavamo Mariji, poniznoj Božjoj službenici.

Ovu jednostavnu, biblijsku molitvu „Zdravo Marijo“ trebamo moliti prvo zato što je utemeljena na Svetom pismu i na ovom događaju u kojem je Isus bio u sredini (Usp. Sef 3, 14-18). Tako ga onda i mi stavljamo u središte svoga bića i kličući Mariji pohvale, hvalimo Njega – Oca, Sina i Duha Svetoga i ulazimo u otajstvo začeća i pohoda. A u drugom djelu molitve (Sveta Marijo) priznajemo se grešnima i time ponizno molimo Mariju, koja je ponizna službenica Gospodnja, za zagovor pred licem Božjim sada i na času naše smrti. Dakle, ovdje nalazimo, kao i u Očenašu, ne samo molitvu, nego i primjer kako treba izgledati svaka naša druga molitva i čin: prvo hvaliti Boga za Njegova dobročinstva; prihvatiti Njegovu volju i staviti svoje povjerenje u njega, zatim čin kajanja, priznati se grešnim te molitva prošnje koja ovdje obuhvaća cijeli naš život, sve do smrti. A Marija to i čini, ona će moliti za nas i na času naše smrti, ako ju ponizno molimo za to.

 

Stoga, neka nam se ova molitva prilijepi za srce i neka nam omili izgovarati je što češće, kako bi se svaki puta sve bliže primakli Mariji i Isusu i tako rasli u njihovoj školi poniznosti, koja je glavno oružje u borbi protiv zloga. Neka nam u tome pomogne i zagovor sv. Ivana Krstitelja, čije ćemo rođenje proslaviti za nekoliko dana.  

 

fra Daniel Živković, novicijat Visovac