SVETI IVAN KRSTITELJ U SLUŽBI ISTINE
Ivan Krstitelj pripada onim ljudima koji su svoj život posvetili približavanju čovjeka Bogu. Svojim stilom života ukazuje na to da je ono nutarnje u čovjeku važnije od vanjštine. Životom i ponašanjem sliči starozavjetnim prorocima, ali i mudrim ljudima antičke kulture koji se ne boje reći istinu, čak ni po cijenu vlastitoga života. Ljubav prema istini ga vodi u sukob s moćnicima i uglednicima onoga vremena. Ivana ne zanima vlast i čast, jer oni nisu ono što određuje kvalitetu čovjek, barem ne pred Bogom. U centru njegova razmišljanja stoji čovjek kao Božje stvorenje, ali i njegov odnos prema istini. Život mu završava istom sudbinom kao i slavnog grčkog filozofa Sokrata, kojemu je istina bila važnija od života. Moćnici ovoga svijeta osuđuju obojicu na smrt zbog njihove ljubavi prema isitni. Grčka mitologija poznaje „božicu isitne“ i „ božicu laži“. Obje su izgledom iste. Razlika je u tome što „božica laži“ nema čitave noge. Vjerojatno je otuda i nastala uzrečica „kako su u laži kratke noge“. Ivan pokušava upozoriti ljude svoga vremena na to da im moćnici često lažu – da im neistinu prodaju za istinu. U centru njegovih govora stoji čovjek koji je pred Bogom odgovoran za sebe i druge. Odgovoran može biti samo onaj koji ljubi istinu. Ivan ljubi istinu do kraja. Može ga se usporediti sa suvremenim borcima za ljudska prava koji se ne boje reći diktatorima ili korumpiranim političarima da čine ono što ne valja. Jedan od tih velikih, suvremenih boraca za ljudska prava i slobodu čovjeka bio je i bivši češki predsjednik i književnik Vaclav Havel. U eseju „Moć nemoćnih“ upozorava da u ljubavi prema istini leži velika moć, pa čak i tada kad čovjek zbog istine bude zatvoren. Sam Havel je iskusio jedno i drugo. Bio je komunistički zatočenik, ali i kasniji predsjednik Češke. Njegova ljubav prema istini ga je odvela u zatočeništvo, ali je istovremeno potakla mnoge ljude da se dostojanstveno dignu protiv komunističkoga terora. Za sebe je znao reći da nije samo protivnik despotske vlasti, nego, prije svega, onoj koji želi živjeti za istinu. Moć takvih ljudi – kod Hrvata su to bili Gotovac, Budiša, Marko Veselica i mnogi drugi – je, kako se i na hrvatskom iskustvu pokazalo, velika. Velika je, jer od njih dolaze one pozitivne promjene u društvu, dok se za ljigavce i dodvorice može reći da pripadaju onima koji pokušavaju zacementirati nepravdu i destrukciju, te laž proglasiti istinom. To je, za razliku od ljudi koji vole istinu, onaj društveni otpad, kako upozorava Ivo Andrić, koji dopušta da se po njemu gazi misleći da je velik jer se druži s uzurpatorima vlasti. Takvih je, nažalost, bilo i ima puno među intelektualcima, političarima i religijskim ljudima kojima je zbog vlastite komocije draža „božica laži“ od „božice istine“. Osuđeni su, i to je moć pravde, bilo kada doživjeti „kako su u laži kratke noge.“ Na to upućuje i sv. Ivan kad upozorava da Bog ima zadnju riječ, te da se isplati ljubiti istinu. Koliko je Ivan Krstitelj bio privržen istini, pokazuje se u trenutku kad ga žele proglasiti Mesijom. Umjesto da prigrabi tu slavnu ulogu, upozorava kako onome koji dolazi iza njega, pravom Mesiji, nije dostojan odriješiti remenje na obući. Takve riječi mogu doći samo iz usta ljudi koji žive za istinu i od istine – čiju ljubav prema istini ne može spriječiti niti strah od smrti.
Dr. fra Luka Marković
Nema komentara:
Objavi komentar