Znanje prošlosti
Cijeli svijet je
kao jedan život, a jedan život je kao cijeli svijet. Nije čudo što nekome
tepamo da je cijeli naš svijet, da se cijeli svijet vrti oko nečega, mi smo
jedan svijet u svijetu drugih. Koliko postoji svjetova, je diskutabilno. Koliko
nam je svjetova potrebno, također. Sami možemo biti cijeli svijet ili se možemo
odreći takve povlastice i biti teror svim svjetovima na koje naiđemo.
Neobjašnjivo je koliko svijet može biti kompliciran, a čovjek i dalje svojim
sposobnostima i građom, kako tjelesnom, tako i duhovnom, psihičkom i svim
ostalima, uspijeva percipirati i nekako shvatiti svoju okolinu. Previše je teško
jednoj osobi, samoj smisliti svijet, pokušati shvatiti ga, razumjeti, a
nemoguće je da bez znanja prošlosti uspije preživjeti i trenutka na ovom
svijetu.
Govorili su nam da
slušao starije, da učimo povijest, da pažljivo osmatramo što drugi čine, da
bježimo od savršenog reda i od prevelikog kaosa. Zašto nam to govore, ne znamo
svi, ne znaju možda ni oni koji to govore. Znaju samo da je to dobro i da netko
može, nešto naučiti iz toga. To je zbog toga što je odgovor jednostavno klišej,
pa mu se značenje izgubilo s vremenom i stalnim ponavljanjem.
Jedan od ponuđenih
odgovora, na takve savjete i pitanja zašto ih trebamo slušati, je što se preko
toliko tisuća godina, akumuliralo toliko znanja, čije poznavanje objašnjava
previše stvari na koje se oslanjamo u današnjici, a koje će nam služiti i u
budućnosti. Čovjek je svjesno biće i sposoban je shvatiti, pa čak i razumjeti
ono što su njegovi pretci saznali, otkrili ili objasnili. Tako i današnji čovjek
otkriva i saznaje stvari koje nitko do sada nije shvatio, a koje će nove
generacije shvaćati kao jasan dan. Velike stvari, koje su otkrivene davno u
prošlosti, danas uzimamo zdravo za gotovo, a naporno nam je danas razmišljati
inovativno i na drugačiji način. Ponekad je razmišljanje samo u duhu reda,
prošlosti i sigurnosti opasno, jer previše reda dovodi do tiranije i do
raspadanje u kaos. Ostanemo zaslijepljeni onime što poznajemo i strah nas je
promjene, novog razmišljanja, čak kada je ono zapravo i dobro. Rijetko tko ima
volju mijenjati sigurnost za potencijal. Sigurnost poznaje, upravlja njome,
stvara je i nadograđuje, a potencijal je sve suprotno. To je mogućnost velike
pozitive ili najgora negativnost koju smo ikada vidjeli. Također, ne volimo
potencijal i nove stvari, zato što one iziskuju trud i rad, a mi smo lijeni i
tako građeni, da ne volimo stalna prilagođavanja i „nepotreban“ rad.
Sve
što čovjek nauči ostaje u njemu pohranjeno, kao u arhivi. Poistovjetit se
možemo s knjižnicom. Čuvamo zapise, knjige i znanje koje smo sakupili tijekom
puno vremena, a iskorištavamo ga kada nam je ono potrebno. Katastrofa je i
smrt, kada naša biblioteka izgori, ili bude opljačkana, kada sami odbacimo dio
knjiga ili sakupljamo knjige koje su zaražene lažnim informacijama i
prljavštinom postojanja. Kada dođemo na ovaj svijet ne dobivamo vlastitu
knjižnicu, prazne police i kaos. Zapravo, dobivamo već uvelike popunjenu
beskonačnu prostoriju, koju je potrebno preispitati, preslagati, istražiti i
prije svega nadopuniti i to vrijednim knjigama, znanjima i uspjesima.
Ostavština koju dobijemo od predaka dovoljan je primjer za početak kako se ne
bi trebali ophoditi prema sebi i prema svijetu. Puno je lakše shvatiti i
razumjeti da trebamo bježati od nečega nego ostvariti nešto dobro. Samo
izbjegavanje lošeg i poremećenog neće utjecati na uvećanje fonda knjiga u
knjižnici, ali bar time nećemo napraviti štetu istoj. Da bi popunili svoju
knjižnicu vrijednim informacijama, koje će biti temelj budućnosti shvaćanja,
moramo izaći vani, otvoriti se opasnostima, izložiti ranjavanju i pokušati
dobiti ono što nam je potrebno u svijetu potencijala i nesigurnosti. Osim, što
je naučeno pohranjeno u čovjeku, ono se pohranjuje istovremeno i u naredne
generacije, prije njihovog dolaska, ali ipak pohranjene. Snaga novog znanja i
shvaćanja pruža čovjeku nevjerojatnu sposobnost, da shvati i razumije prošlost,
a time i otkrivanje budućnosti. Dijete koje se jednom oprži na vatru, u
budućnosti neće više gurati prste tamo gdje ne treba, ali će ipak ostati
dovoljno blizu vatre kako bi se ugrijao ili okusio prijeko potreban obrok za
vrijeme gladovanja.
Znanje prošlosti najvrijednija je stvar koju smo dobili i najvrijednija
stvar koju ćemo dalje predati. Ono je najbolji sluga, koji nam služi, dobar
suradnik u vladanju, loš gospodar u napredovanju, ali ipak je na poslijetku to
znanje koje nam omogućuje da preživljavamo na svijetu, bio to naš svijet, tu
