Znanje prošlosti
Cijeli svijet je kao jedan život, a jedan život je kao cijeli svijet. Nije čudo što nekome tepamo da je cijeli naš svijet, da se cijeli svijet vrti oko nečega, mi smo jedan svijet u svijetu drugih. Koliko postoji svjetova, je diskutabilno. Koliko nam je svjetova potrebno, također. Sami možemo biti cijeli svijet ili se možemo odreći takve povlastice i biti teror svim svjetovima na koje naiđemo. Neobjašnjivo je koliko svijet može biti kompliciran, a čovjek i dalje svojim sposobnostima i građom, kako tjelesnom, tako i duhovnom, psihičkom i svim ostalima, uspijeva percipirati i nekako shvatiti svoju okolinu. Previše je teško jednoj osobi, samoj smisliti svijet, pokušati shvatiti ga, razumjeti, a nemoguće je da bez znanja prošlosti uspije preživjeti i trenutka na ovom svijetu.
Govorili su nam da slušao starije, da učimo povijest, da pažljivo osmatramo što drugi čine, da bježimo od savršenog reda i od prevelikog kaosa. Zašto nam to govore, ne znamo svi, ne znaju možda ni oni koji to govore. Znaju samo da je to dobro i da netko može, nešto naučiti iz toga. To je zbog toga što je odgovor jednostavno klišej, pa mu se značenje izgubilo s vremenom i stalnim ponavljanjem.
Jedan od ponuđenih
odgovora, na takve savjete i pitanja zašto ih trebamo slušati, je što se preko
toliko tisuća godina, akumuliralo toliko znanja, čije poznavanje objašnjava
previše stvari na koje se oslanjamo u današnjici, a koje će nam služiti i u
budućnosti. Čovjek je svjesno biće i sposoban je shvatiti, pa čak i razumjeti
ono što su njegovi pretci saznali, otkrili ili objasnili. Tako i današnji čovjek
otkriva i saznaje stvari koje nitko do sada nije shvatio, a koje će nove
generacije shvaćati kao jasan dan. Velike stvari, koje su otkrivene davno u
prošlosti, danas uzimamo zdravo za gotovo, a naporno nam je danas razmišljati
inovativno i na drugačiji način. Ponekad je razmišljanje samo u duhu reda,
prošlosti i sigurnosti opasno, jer previše reda dovodi do tiranije i do
raspadanje u kaos. Ostanemo zaslijepljeni onime što poznajemo i strah nas je
promjene, novog razmišljanja, čak kada je ono zapravo i dobro. Rijetko tko ima
volju mijenjati sigurnost za potencijal. Sigurnost poznaje, upravlja njome,
stvara je i nadograđuje, a potencijal je sve suprotno. To je mogućnost velike
pozitive ili najgora negativnost koju smo ikada vidjeli. Također, ne volimo
potencijal i nove stvari, zato što one iziskuju trud i rad, a mi smo lijeni i
tako građeni, da ne volimo stalna prilagođavanja i „nepotreban“ rad.
Sve
što čovjek nauči ostaje u njemu pohranjeno, kao u arhivi. Poistovjetit se
možemo s knjižnicom. Čuvamo zapise, knjige i znanje koje smo sakupili tijekom
puno vremena, a iskorištavamo ga kada nam je ono potrebno. Katastrofa je i
smrt, kada naša biblioteka izgori, ili bude opljačkana, kada sami odbacimo dio
knjiga ili sakupljamo knjige koje su zaražene lažnim informacijama i
prljavštinom postojanja. Kada dođemo na ovaj svijet ne dobivamo vlastitu
knjižnicu, prazne police i kaos. Zapravo, dobivamo već uvelike popunjenu
beskonačnu prostoriju, koju je potrebno preispitati, preslagati, istražiti i
prije svega nadopuniti i to vrijednim knjigama, znanjima i uspjesima.
Ostavština koju dobijemo od predaka dovoljan je primjer za početak kako se ne
bi trebali ophoditi prema sebi i prema svijetu. Puno je lakše shvatiti i
razumjeti da trebamo bježati od nečega nego ostvariti nešto dobro. Samo
izbjegavanje lošeg i poremećenog neće utjecati na uvećanje fonda knjiga u
knjižnici, ali bar time nećemo napraviti štetu istoj. Da bi popunili svoju
knjižnicu vrijednim informacijama, koje će biti temelj budućnosti shvaćanja,
moramo izaći vani, otvoriti se opasnostima, izložiti ranjavanju i pokušati
dobiti ono što nam je potrebno u svijetu potencijala i nesigurnosti. Osim, što
je naučeno pohranjeno u čovjeku, ono se pohranjuje istovremeno i u naredne
generacije, prije njihovog dolaska, ali ipak pohranjene. Snaga novog znanja i
shvaćanja pruža čovjeku nevjerojatnu sposobnost, da shvati i razumije prošlost,
a time i otkrivanje budućnosti. Dijete koje se jednom oprži na vatru, u
budućnosti neće više gurati prste tamo gdje ne treba, ali će ipak ostati
dovoljno blizu vatre kako bi se ugrijao ili okusio prijeko potreban obrok za
vrijeme gladovanja.
Nema komentara:
Objavi komentar