MATIĆI: LOV&RIBOLOV

Poštovani, pomozite da ovaj blog "seloMatići" zaživi i opstane. Postanite i vi dio tima koji će ga uređivati i ažurirati. Javite se radi suradnje, šaljite slike, video zapise, priče, anegdote i dr. zanimjive sadržaje (kako iz današnjeg vremena tako i prošlosti), koji govore i opisuju naše mjesto ili naše mještane. Ustupite zabilježene trenutke iz kulturnog i sportskog života. Ne dozvolimo da se ti značajni trenuci zaborave. HVALA e-mail matici.icitam@gmail.com

LOV&RIBOLOV

Lovačka Sekcija Matići

Lov kao oblik privređivanja javlja se s počecima ljudske civilizacije. Pod privređivanje misli se na doprinos u egzistencijalnom smislu koji je uz sabiranje (sakupljanje različitih plodova samoniklog voća i povrća) i ribolov bio osnova opstanka u tim pradavnim vremenima. Lovilo se na razne načine, ovisno o veličini i vrsti. Prvi lovci služili su se kamenom u različitim oblicima kao prvim oružjem i oruđem za lov. Uz kamen, naravno išlo je i drvo a ta dva materijala u kombinaciji davala su raznovrsna i dugo vremena efikasna oruđa za lov; kamene sjekire, koplja, luk i strijele, kamene nožiće i dr. Uz ova oruđa za lov na životinje koristili su se razni oblici zamki. Najčešće su korištene omče od grana i lijana te rupe u zemlji prekrivene granjem i lišćem. Najefikasniji lov bio je grupni lov koji je najčešće bio kombinacija zamki i oruđa. Pripitomljavanjem potomaka vukova, pasa, čovjek je dobio vrijednog i učinkovitoga saveznika u obavljanju ove „privredne“ grane. Prvo pripitomljavanje pasa smještaj se od 50000 do 10000 godina prije Krista. Pas je ostao do danas najvjerniji čovjekov prijatelj i pratitelj, ima ih u svijetu oko 40 miliona jedinki razvrstanih u oko 800 vrsta. Najčešće vrste lovačkih pasa na našem lovnom području su ptičar, pointer i gonić.

Kako postati lovac

Osim želje koja zna prijeći u strast da bi se postalo lovac potrebno je ispuniti nekoliko zakonom propisanih uvjeta. Prva i osnovna stvar jest proučiti kodeks ponašanja. Neke od smjernica kodeksa ponašanja lovca: Ne bi trebao pucati u fazana na zemlji, ne pucati u zeca na leglu nego u bijegu, ne uzimati tuđi ulov, ne smije se pucati u voćnjaku, ne smije se loviti najmanje 300 metara od prve kuće itd…Kad se prouči kodeks i pristane ponašati se u skladu s njegovim odredbama onda se učlanjuje u lovačku sekciju. Lovačka sekcija treba prihvatiti takvu osobu i odrediti joj mentora koji će je obučavati tijekom stažiranja. Stažiranje traje oko godinu dana. Tada se polaže lovački ispit. Iz lovačkog saveza Herceg - Bosne dolazi komisija u najbližu lovačku udrugu i vrši zakonom predviđeno testiranje. Nakon položenog lovačkog ispita podnosi se zahtjev MUP za izdavanje oružanog lista. Kada je i ta formalnost zadovoljena kupuje se puška i tim činom postaje se lovac prihvaćajući kodeks ponašanja.

Zašto postati lovac

U današnje vrijeme kada je svijest o potrebi kretanja ljudskog tijela došla do svih starosnih kategorija i kada je to postalo kultura življenja ali i neophodna zdravstvena pomoć organizmu u očuvanju zdravlja, onda se lov pojavljuje kao jedan od sportova koji spaja korisno i zabavno. Korisno je zbog zdravstvenih razloga, lagane šetnje na zraku, treniranja i provjere utreniranosti lovačkih pasa, odstrjela štetočina i divljači opasne po zdravlje okoline kao i hranjenje te briga o životinjama koje su ugrožene uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta (poplava, visok snijeg i dr.) Zabavno je jer je to jedan lijep i dobar vid druženja ljudi, gdje se razmjenjuju iskustva i pričaju „lovačke priče“, padnu opklade a i ulovi se ponekad nešto. Lovac je ujedno i zaštitnik divljači od krivolovaca čije su metode lova često nehumane, traumatične i neselektivne. Lovačke zabave su događaji koje svatko želi posjetiti i tko imalo drži do sebe naći će načina da dođe na ovo godišnje okupljanje. Česte su razmjene i odlasci u goste drugim udrugama ili sekcijama u drugim dijelovima zemlje. Samo lovac ima pravo pričati „lovačke priče“ a da mu se ne prigovori ili ne daj Bože kaže da laže.

Oprema za lov

Za lov na nisku divljač koristi se lovačka puška sačmarica, za krupnu plemenitu divljač koristi se karabin (jelen, srna, divlja svinja). Lovačka odora, lovački pas i dodatna oprema ostali su dio koji čini lovca svrsishodnim i prepoznatljivim. Dozvoljeno je sve streljivo predviđeno za lov. Najčešći kalibri kuglica u patroni su 12, 16 i 20. Najsitniji je kalibar 36 (410) a najkrupniji 12. Streljivo za karabin uglavnom je tip 8,57 ili 30,06 itd.

Lovačka sekcija Matići

Lovačka udruga je neprofitabilna organizacija.

Lovačka sekcija Matići pripada lovačkoj udruzi „Sava“ Orašje. Ova udruga osnovana je 1955. godine. Lovačka sekcija Matići – Bok prvi je naziv sekcije a kako sam naziv kaže obuhvaćala je lovački atar sela Matića i Boka. Pod ovim nazivom i u ovom sastavu egzistirala je do 1974. godine, kada je sekcija razdvojena. Lovačko područje koje pokriva sekcija Matići nije zavidne veličine pa je ograničen i broj članova. Sekcija u ovom trenutku broji 40 a maksimalno mogla bi imati 42 člana.

Lovna sezona traje deset mjeseci u godini. Započinje 1. 5. lovom na papkare, zatim od 1. 7. love se prepelice, od 1. 9. divlje patke, od 1. 10. fazan i zec. Ovakav lov traje do 5. 1. naredne godine kada se zabranjuje lov sa psima. Sezona traje do 1. 3. kada je obustava lova ili tzv. mir u lovištu.

Na našem području lovi se od „kljunova“; fazan, divlja patka, divlja guska , šljuka i prepelica. Od „šapa“ love se zec, lisica i čagalj. Lov na lisicu i čaglja traje svih deset mjeseci jer su to štetočine i prijenosnici zaraznih bolesti. Od „papkara“ love se srne i divlje svinje.

Jedan od trofeja, trofej Marijana Živkovića – Cilje

Za svoj rad i zalaganje lovački savez dodjeljuje odličja zaslužnima. Odličja po važnosti su sljedeća: Zlatno odličje ili Odličje prvog reda, zatim Odličje drugog reda, Odličje trećeg reda i na kraju pohvala. Nositelji Zlatnog odličja su: fra Blaž Marković, Stanko Mikić i Marijan Živković – Ciljo. Nositelji Odličja drugog reda su: Joso Dabić – Ćoso, Iljo Draganović, Marijan Mišković - Djed, Joso Marković – Ćuna, Marijan Živković – Ciljo i Zvonko Martinović – Džo. Nositelji Odličja trećeg reda su: Marijan Mišković – Milo, Anto Draganović, Iljo Bojanović, Mato Živković – Čvrsko, Đuro Mikić - Kajin, Blaž Mikić – Košo, Marko Mikić (Mate), Luka Živković – Čedo i Petar Grgić.

Jedna od zadaća lovca je pomoći životinjama da prežive u nepovoljnim vremenskim uvjetima

Predsjednici lovačke sekcije od njenog osnivanja do obrambenog Domovinskog rata bili su: Ivo Matkić – Ivo Josin, Pavo Mišković – Mate Josića, Marko Mikić – Luliš i Joso Dabić – Ćoso.

Predsjednici lovačke sekcije nakon obrambenog Domovinskog rata bili su: Pejo Pejić – Plavi, Joso Dabić – Ćoso, Anto Draganović, Marijan Živković – Ciljo, Zvonko Martinović – Džo, Anto Dabić – Gero, Marijan Mišković - Djed i Iljo Bojanović.

Jedan od naših lovaca ima poduži staž u lovačkoj udruzi gdje je obnašao niz odgovornih dužnosti; predsjednika udruge, predsjednika upravnog odbora i predsjednika nadzornog odbora, to je Stanko Mikić – Šec.

Prvi spomeni organiziranog bavljenja lovom datiraju u doba Austro – Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Naime u knjizi Petra Draganovića „Narodni život i običaji u selu Matići“ koja je nastala u vremenu između 1907. – 1912. godine stoji: „Oružje danas nije slobodno nositi osim što getko drži po jednu dvocivku za lova i to uz oružani list i lovačku kartu“. Nažalost nije naveo niti jedno ime tadašnjih lovaca ali bilo ih je u selu zasigurno. Te puške, kao i biti lovac, prenošene su s koljena na koljeno pa po prvim poznatim lovcima mogli bi zaključiti tko su bili prvi lovci u Matićima.

Prvi poznati lovac u Matićima bio je Marko Dabić, otac pokojnog Roke. On je jedan od tih koji su bili lovci u Austro Ugarskoj i Kraljevini SHS ( od 1929. godine Kraljevini Jugoslaviji). Osim njega moguće je da su lovci bili Iljo Mikić i Marko Karlović, također još za Austro- Ugarske. Ivo Matkić (Ivo Josin) i Marko Mikić Mrko lovci su iz doba Kraljevine SHS. Oni su postali lovcima između 1926. – 1927. godine. Od lovaca iz Kraljevine Jugoslavije još su bili; Luka Draganović, Ilija Mišković (Ilja Ambrin), Pejo Mikić (Švabo), Luka Ivić (Jakobov) i Pejo Marković (Kikin).

Džilo, Mrko, Peja Grgića, Mile Đurin, Đuro Kajin i Luliš

Najstariji dokumentirani lovac je Pero Marković (Pera Blaža Anića) čiji potomci posjeduju lovačku iskaznicu na njegovo ime, registriranu 1933. godine.

Nesreće u lovu

Da lov nije dječja igra nego odgovorna i ozbiljna zanimacija u slobodnom vremenu govori podatak o nesrećama koje se dogode tijekom lovačke karijere koja zna biti duga preko pedeset godina. Najteže nesreće koje su zadesile naše lovce tijekom lova su; trovanje gljivama 1969. godine od čijih posljedica preminuo je Marko Paradžiković – Mujo. Druga nesreća u lovu bila je 29. 11. 1980. godine kada je slučajno u nogu ranjen Marijan Živković – Ciljo, i treća nesreća dogodila se 13. 12. 2010. godine kada je na minu zaostalu iz rata (PROM) nagazio lovac David Orkić i tom prigodom smrtno stradao.

Dvojac kojemu se dogodila nesreću u lovu (Ciljo i Davo)

Članovi lovačke sekcije Matići od 1955. godine

1. Ivo Matkić (Josin)
2. Marko Mikić - Mrko
3. Marko Paradžiković - Mujo
4. Pavo Mišković – Mate Josića
5. Anto Pavić - Tunjo Ćatića
6. Marko Mišković
7. Mato Mišković
8. Tunjo Mišković – Tunjaš
9. Marijan Matkić – Babin
10. Pavo Orkić – Ciro
11. Marijan Orkić – Špile
12. Iljo Matkić – Ilja Josin
13. Iljo Draganović
14. Mato Orkić – Mačo
15. Marijan Karlović – Mile Đurin
16. Joso Pejić – Gelić
17. Joso Mikić - Marijančev
18. Nikola Živković – Mika
19. Marijan Mišković – Milo
20. Martin Martinović – Cvile

Pavo, Milo, Mila, Mile Đurin, Mata Miškovića, Marko Miškovića i Gero

21. Franjo Orkić – Mare Šimića
22. Pero Mikić – Cicvara
23. Ivo Mikić – Piljo
24. Iljo Mikić - Kajić
25. Marijan Orkić – Mila Peje Lujina
26. Luka Mikić – Sajdžija