MATIĆANI U PROGONSTVU (1788. - 1791.)

                                   Današnji Pratrovac. Snimljeno u srpnju 2019.

Prateći blog i facebook stranicu Selo Matići primijetio sam da su Matićani jako zainteresirani za prošlost svoga sela. Kako bih malo pripomogao Josi Orkiću koji neumorno donosi nove i nove članke i informacije malo sam prekopao po svojim bilješkama, knjigama i dostupnim mi povijesnim izvorima i sastavio ovaj tekst:

MATIĆANI U PROGONSTVU ZA VRIJEME DUBIČKOG RATA (1788.-1791.)

Dubičkim ratom danas se naziva posljednji rat koji su vodila dva velika carstva, austrijsko i tursko. Započeo je 9. veljače 1788. kada je Turska objavila Austriji rat, a završio 4. kolovoza 1791. potpisivanjem mira u Svištovu, gradiću na sjeveru današnje Bugarske. Naziv „dubički“ dobio je zbog toga što se većina borbi vodilo oko ovog grada na tadašnjoj granici dvaju carstava. Uopćeno gledano, posljedice rata bile su tek neznatne promjene u granicama, ali za hrvatsko stanovništvo posavskih krajeva ovaj rat je bio jedan od ključnih događaja u oblikovanju i usmjer avanju njihovog povijesnog razvitka.

Odmah po izbijanju rata turske vlasti, bojeći se suradnje katoličkog stanovništva s austrijskom vojskom, naredile su da se sva sela uz Savu isprazne a narod preseli dublje u unutrašnjost Bosne, točnije uz sjeverne obronke planina Majevice i Trebave. Ovo preseljavanje izvršeno je brzo i po svemu sudeći nasilno. Fra Bono Nedić ovako opisuje taj događaj: „Na brzu ruku što se je moglo potjerati, povući i ponieti to se je sabralo i priselilo u Blaževac ili pravije izmedju selah Blaževac i Četnice župe Bijele i tude se privremeno naseliše ... Mnogi nadajući se da će se brzo povratiti zakopaše kazane i drugi bakar u zemlji koji u njoj ostadoše jer pune četiri godine iseljenici ostadoše u Fratrovcu ... “. Već sredinom ožujka veliki dio stanovnika naših sela nalazi se u selima tadašnje župe Bijela, odnosno kapelanije Tramošnica. Za potrebe prognanika čak je podignuto i novo naselje između Blaževca i Porebrica koje je nazvano Pratrovac po fra Jakobu Paradžikoviću, toliškom kapelanu koji je bio protjeran skupa sa svojim vjernicima. U Pratrovcu su bili smješteni poglavito Tolišani, Mahalci i Vidovljani, u Dubravama su bili Ugljarci, Domljačani su bili u Hrgovima i Tramošnici, a u istom selu bili su i Lučani koji se zadnje godine progonstva prebacuju u Batkušu. Bočani su bili u Tramošnici i Orlovom Polju dok su stanovnici Kostrča i Matića bili u Turiću. Jedan dio posavskog stanovništva svakako je uspio izbjeći i preko Save u Slavoniju.

Teško je precizno reći koliko je u to vrijeme ljudi živjelo u Matićima te koliko ih je prognano u Turić a koliko izbjeglo u Slavoniju. Ipak do nekih brojki možemo doći, iako su one čisto orijentacione. Po popisu Pave Dragićevića u Matićima 1742. godine živi 81 osoba. U statistici koju je nedavno objavio Joso Orkić pobrojano je da je od tada pa do uoči rata, tj. 1787. godine, u selu rođeno 146 a umrlo 14 osoba, što daje razliku od 132 osobe. Pošto matice krštenih nisu potpune, možemo dakle reći, da u Matićima u vrijeme početka Dubičkog rata živi oko 200 ljudi ali s ovom cifrom treba biti izrazito oprezan. Jedan austrijski špijun, zastavnik Božić, imao je zadatak podnijeti izvješće o naseljenosti i putnim komunikacijama kroz Bosnu te je u tu svrhu dvije godine prije rata prošao kroz ove krajeve. Put od Tolise do Žabara opisuje ovako: „Put vodi preko jednog močvarnog kanala koji je širok oko 20 stopa. Potom u jednom otvorenom predjelu koji presijecaju visoka stabla i nešto niskog žbunja [nalazi se] selo Matievci od oko 10-12 raštrkanih kršćanskih kuća koje su desno i lijevo od puta. Odatle u šumi i preko močvarnog kanala Brižnica vodi jedan loš drveni most dug oko 50 stopa; odatle se stiže u predjel Žabarsko Polje do jednog bunara, lijevo i desno od njega je raštrkano selo, presječeno s nešto šiblja.“ Ovaj zapis otkriva nam kako su velike bile zadružne obitelji u to vrijeme. Dvjestotinjak ljudi živjelo je u desetak kuća, što znači da je jedna takva zadružna obitelj brojala oko 20 članova!

Po maticama tadašnje kapelanije Tramošnica u Turiću se u to vrijeme nalazilo 29 matićkih obitelji: po jedna obitelj Andričevića, Baotića, Bartolovića, Ćaćića, Doboševića, Grgića, Ivanovića, Jankovića, Miškovića i Vincetića, po dvije obitelji Kovačevića, Matuzovića i Pavića, tri obitelji Živkovića, te po četiri obitelji Dabića i Orkića. U progonstvu je rođeno 31 dijete od čega je bilo četiri para blizančadi! U Turiću se oženilo i šest matićkih momaka a umrlo je devet osoba i one su pokopane na lokalnom groblju ili na groblju u Okrugliću.

Po svemu sudeći prognanici su bili dobro prihvaćeni od domaćeg stanovništva. U četiri godine progonstva zabilježen je znatan broj međusobnih kumovanja na krštenjima i svjedočenja na vjenčanjima. Neke prognaničke djevojke udat će se u Turić i Tramošnicu a i neki momci oženit će se lokalnim djevojkama.  

Veze uspostavljene u progonstvu nastavile su se njegovati još godinama kasnije i one su i dalje oblikovale povijest naših sela. Primjerice, zaselak Kamenjaši u Boku ime je dobio po Nikoli Kamenjašu koji se iz Tramošnice udao u kuću Ante Kosića iz Boka. Ovaj Anto bio je u progonstvu u Tramošnici i njegova kćerka Janja je najvjerojatnije tamo upoznala svog budućeg muža Nikolu. Nikola je u Boku imao velik društveni ugled, kumovao je brojnoj bočanskoj djeci na krštenju i bio svjedokom u nekoliko vjenčanja a čak je postao i članom seoskog vijeća. S Janjom je izrodio mnoštvo djece od kojih su potekli današnji bočanski 

Kamenjaši.

Između Tramošnice i Boka, odnosno Matića, ima nekih poveznica i u kulturološkom pogledu. Tako imamo potpuno istu narodnu predaju o gradu carice Marije Terezije koja se u Matićima i Boku veže za Gradić, njive na povišenoj gredi u meandru Briježnice između ova dva sela, a u Gornjoj Tramošnici u zaseoku Puškarići za Gradinu, greben iznad istočnog lateralnog kanala nekih kilometar udaljenosti od crkve.

Što se tiče samog rata koji je trajao, ne znamo jesu li njime bila zahvaćena i područja našeg kraja. Poznato je da je do jednog žešćeg okršaja došlo kod Šamca kada je u noći između 10. i 11. srpnja 1788. godine oko 1500 ljudi pod zapovjedništvom gradačačkog kapetana pokušalo upasti na slavonsku stranu. U boju koji je započeo u četiri sata ujutro i trajao 11 sati napadači su izgubili oko 30 ljudi i imali veliki broj ranjenih. Fra Bono Nedić pisao je da se neki žestok boj odigrao i na Topolovcu, polju uz Savu koje je ležalo sjeverno od mjesta gdje se u to vrijeme nalazilo selo Tolisa. On to mišljenje temelji na tome što se u njegovo vrijeme na tom polju moglo naći trulog oružja – pušaka i sablji, no ovo je moglo biti i oružje iz nekog kasnijeg razdoblja, možda iz nekog od ustanaka kojima je obilovalo XIX. stoljeće. Uglavnom, ni mjesec dana nakon potpisivanja mira stanovništvo toliške kapelanije započelo je povratak u svoja sela a početkom 1792. godine u Tolisu je stigao i novi kapelan dok su se sve do tada obredi krštenja vršili u Tramošnici. Međutim, jedan dio prognanika nije se po povratku htio naseliti na svoja stara ognjišta. Tolišani i Bočani podigli su svoja mjesta na potpuno drugim lokacijama nego gdje su im se kuće nalazile prije ovog rata. Postoje neke indicije da su kuće na novim mjestima podigli i Mahalci, Vidovljani pa možda čak i Kostrčani.

I iako je ovaj događaj uvelike oblikovao našu današnju stvarnost, kolektivna narodna uspomena na njega u potpunosti je iščezla. Primjerice, većina mještana u Boku zna za staro selo ali nitko ne zna zbog čega je selo promijenilo lokaciju. Također i u Pratrovcu, koji je danas naseljen pravoslavnim stanovništvom i dio je sela Porebrice, nitko od živućih stanovnika ne zna kako je taj dio sela dobio ime.  

Hvala, Marku Matoliću, povjesničaru i ponajboljem poznavatelju prošlosti naše uže i šire okoline. Ovo je još jedna u nizu objava s podacima koji su po prvi puta ugledali svjetlo dana.