Na današnji dan 1992. godine od nekoliko stotina granata
koje su zasule selo smrtonosnim plaštom jedna je pala na mjesto u čijoj se
neposrednoj blizini nalazio on, Zdravko Mikić – Čanak. Na taj bizaran način
ugašen je život jednog oca, sina, muža, brata i prijatelja. Ugašen je život
osobe koja je toliko obećavala svojom inteligencijom, poštenjem i razumijevanjem
za sve ljude. Izuzetno pozitivna osoba koja je na svaku situaciju gledala s
vedrinom i optimizmom i čiji je optimizam bio naprosto zarazan.
Prvi sam put za
njega čuo u svojoj šestoj godini. Netko je pričao, a ja sam slušao: „ Oni dječak
Mate Ive Kajića čita, piše i računa a tek će na godinu u školu. Ja ne znam i
šta ga šalju kad sve to zna.“
Zadnji put vidio sam ga par dana pred tragičan događaj.
Sjedili smo u njegovom dvorištu, pili "fantu" i "laško" i šalili se na račun
situacije u kojoj smo se nalazili.
U međuvremenu smo bili prijatelji.
Joso Orkić – Joza
S Čankom sam počeo drugovati još dok smo kao klinci
igrali nogomet na male golove u prašini „ matićke“ ulice u Orašju. Prvo što sam
na njemu primijetio bio je osmijeh. Istina, bili smo djeca, bezbrižni i
uglavnom stalno nasmijani ali Zdravku osmijeh nije silazio s lica ni kada ga
lopta pogodi u glavu, netko ga u žaru borbe obori na zemlju ili ne iskoristi priliku
za gol. Isti ali tada već usavršeni pomalo šeretski osmijeh pratio ga je kroz
srednju školu u mnogim ozbiljnim i manje ozbiljnim situacijama. Ništa se nije
promijenilo ni u vrijeme dok smo zajedno studirali. U dva – tri navrata doduše
osmijeh se gubio u trenutku kada bi izvukao pitanje na nekom ispitu. No to je
bilo na milisekundu odnosno dok ne shvati da zna odgovor. I osmijeh be se odmah
vratio. Nasmiješen je za razliku od mene ušao u prostorije radio Županje gdje
smo također zajedno dobili posao. Zadnji puta vidio sam ga početkom srpnja 1992.
godine u tom istom radiju. I naravno sa sobom je donio svoj osmijeh, ne bez
razloga. Mjesec dana ranije dobio je sina a kao direktor radio Orašja uspio je
nabaviti svu opremu potrebnu za njegov početak rada. Nedugo nakon toga moj
prijatelj Zdravko Mikić je poginuo. Plakao sam kao malo dijete a kroz suze
vidio sam Čankov osmijeh. Od tada taj i takav osmijeh prepoznajem na svim
dobrim, dragim i pozitivnim ljudima koje susrećem u životu.
Zvonko
Živković - Zvonce
Uspomene
koje ne umiru!
Lijepo je, ali koji put i
tužno vraćati se u prošlost dragih nam osoba i prijatelja koji su nas zbog smrti napustili. S njima bismo se radije družili i razgovarali, nego o njima pisali.
Ipak, i pisanje o njima je zapravo jedna vrst razgovora, jer tako s njima
obnavljamo svoje uspomene i ne dopuštamo da se u sadašnjost zaboravi na
prošlost.
Godišnjica smrti Zdravka
Mikić prilika je za vraćanje u jednu lijepu i tužnu prošlost. Lijepo je sjećati
se onih najljepših djetinjih iskustava prijateljevanja, igre, radosti, mira,
zajedništva i uspomena; iskustava koji su bile pune životnog otkrivanja,
čuđenja i zapažanja. Kod svakoga se u srcu javi tuga, kad se sjeti da s nekim
tko mu je bio blizak i drag više ne može popričati i podijeliti ili obnoviti
uspomene koje su bile dio prošlosti i zajedničkog života.
Zdravko je naš slavni
Matićanin, sin oca Mate i majke Ane. Njegova je majka Ana bila nesebična majka
i brižna domaćica koja je svoj život utkala u njegov odgoj i u odgoj dvojice
njegove braće. Nije joj bilo lako jer kad joj je iznenada umro muž Mato, koji
je radio u Njemačkoj, Zdravko je bio
najstarije dijete u petom ili šestom razredu osnovne škole. Ana je s vjerom u Boga noseći svoju bol i
tugu živjela samozatajno, jednostavno i pratila odrastanje i školovanje svojih
sinova.
Poslije te tragedije i tuge
koja je zadesila njezin život, nakon dugog niza godina, bila je puna radosti,
kad je Zdravko započeo lijepu budućnost,
sklopio brak sa svojom voljenom suprugom Marinkom. Sjećam se kako su se drugi njihovoj ljubavi divili i pomalo im
zavidjeli i kako ih je njegova majka Ana svojim molitvama i majčinskom
ljubavlju pratila. Ljubav i sreću Zdravka i njegove supruge Marinke u
obiteljskom životu još više je uljepšalo rođenje njegova sina Mateja.
I kad je izgledalo da će sve
imati lijepu i svijetlu zemaljsku budućnost, poče nemili Domovinski rat koji mu
razori obitelj i sve pretvori u tamu. Rat oduze Zdravku život, neutješenoj
majci Ani sina, Marinki voljenog
supruga, a malom Mateju dobroga oca; sin tako ne upozna njegovu veličinu,
dobrotu, mudrost, intelekt, duh i mnoge darove koje je imao. Zdravkova smrt
zaora majci Ani u srcu još dublju brazdu
boli i tuge, koju s molitvom na usnama i vjerom u Boga još uvijek nosi. Snaga
njezine vjere svjedoči kako se s križem živi i u Boga vjeruje, kako svaka
patnja i smrt u Bogu imaju svoj smisao i vječni sjaj, a bez Boga prazninu,
besmisao i mrak.
Evo još nekoliko riječi o
dragom prijatelju i kolegi iz osnovne škole i našem vrlom mještaninu. Imao je
posebni osjećaj ne samo prema Matićima, nego prema cijeloj Posavini. Razmišljao
je o budućnosti i kako bi preko Radio Orašja ljudima našega kraja mogao život
učiniti ljepšim, zanimljivijim i radosnijim, pružati prave informacije o
kulturnom, društvenom i političkom životu.
Zdravko je volio zajedništvo, druženje i šalu. Bio je ljubitelj glazbe,
knjige i sporta. Kao vrsni intelektualac bio je pun ideala i planova. Cijenio je i uvažavao ljude. Volio je i želio
razgovarati s ljudima, a razgovori s njim uvijek su bili ugodni i
konstruktivan. Uz svoju bistrinu i jasnoću, sačuvao je svoju jednostavnost i
nenametljivost. Takav je bio u
djetinjstvu, mladosti i kao student Zagrebačkog sveučilišta, ali i kao
radnik radiopostaja. Ljudi su ga voljeli
jer ih je privlačio svojom jednostavnošću i dobrotom. Smatram da bi se u Matićima Župeljska ulica
moglo i trebala preimenovati u Ulicu Zdravka Mikića.
Moramo čuvati uspomenu na
našega Zdravka. Čuvajući uspomenu na njega i na naše pokojnike, pokazujemo da
ih poštujemo, da ih volimo i da cijenimo ono dobro za koje su oni živjeli, da
smo vjerni njihovim idealima. Oni tako nastavljaju živjeti ne samo s Boga u
vječnosti, nego, po našim mislima i
molitvama, i s nama u sadašnjosti. Lijepo je i tužno vraćati se u prošlost i
živjeti s uspomenama i osobama koje nikada ne umiru.
Bože!
Život, smrt, vrijeme i
vječnost u tvojo su ruci, a u našem srcu uz molitve i patnje se kriju!
Što reći majci, ženi, sinu i
braći, jer pogled i stisak ruke ne umanjuju tugu i bol, i ne vraćaju Zdravka iz
tvoje vječne luke!
O vječni i živi Bože, dok
idemo k tebi u susret, molimo te, primi nam ponizne prošnje i utješi žalosna
srca.
Na njegovom grobu obnavljat
ćemo uspomene, palit svijeće i stavljati cvijeće i gledati tvoju sliku što si
je utkao u njegovo lik.
O dobri Bože, velika ti i
vječna hvala za život Zdravka. Budi nam utjeha jer on kod tebe baštini vječni mir.
Fra Ivo Martinović
Nema komentara:
Objavi komentar