JE LI NA POMOLU POTPUNO URUŠAVANJE ZAPADNE CIVILIZACIJE
Kao razumsko stvorenje, svjesno samoga sebe, čovjek je sposoban djelovanjem i ponašanjem utjecati na svoj način života. U centru ljudskih želja od njegova početaka pa do danas stoji na prvom mjestu postizanje sretnoga i ispunjenoga života. Pa ipak događalo se često da pojedinac i društvo poistovjete vanjsko zadovoljstvo s nutarnjim, te podlegnu hedonističkim željama koje ih čine više nesretnim nego sretnim. Upravo se to događa kontinuirano s čovjekom postmoderne koji pod utjecajem profitabilne i ideološki motivirane politike prihvaća one stvari koje su samo prividno relevantne za sretan i uspješan život.
Filozof Schopenhauer je svojevremeno u duhu budizma i stoicizma upozorio kako su prekomjerne želje najveći neprijatelj čovjeka jer ih nikada ne može ispuniti sve. Upravo su te hedonističke želje jedan od najvećih problema modernoga čovjeka, jer ga upravo one razaraju iznutra, oduzimaju mu dragocjeno vrijeme za promišljanje o onome što ga istinski ispunja iznutra. Tomu doprinosi u sustavno potiskivanje onih bitnih univerzalnih vrednota kao što su poštenje, čestitost, iskrena ljubav, vjernost, brižnost, obiteljska privrženost i socijalna osjetljivost. Nažalost, vladajuće elite protežiraju neke nove vrijednosti. Danas je prihvaćanje rodne ideologije, potrošačkoga mentaliteta i često destruktivnoga liberalizma, koji sugerira da je sve moguće i istovremeno dopušteno, važnije od spomenutih univerzalnih vrednota. Da sve nije moguće, postaje pojedincu jasno tek tada kad padne na životnom putu pod teretom želja. Da ne postoji apsolutna sloboda bez odgovornosti, počinje čovjek shvaćati kad pod pritiskom hedonističkoga egoizma izgubi socijalni kontakt. U tom trenutku počinje otuđeni i osamljeni pojedinac shvaćati da uspješan i sretan život nije moguć bez drugoga. U današnjem hedonističkom svijetu potisnuta je ona evanđeoska misao da nema slobode i sreće bez odgovornosti za sebe i druge. Naime, čovjek nije potpuno individualno stvorenje koje može biti sretno samo za sebe, nego socijalno koje svoje životno ispunjenje postiže u susretu s drugim ljudima. Nažalost, čovjek postmoderne obuzet profitom i hedonizmom potiskuje često tradicionalno životno iskustvo , te se na taj način otuđuje od samoga sebe, a time i od onoga što bi trebao biti. Poseban problem modernoga čovjeka predstavljaju lažni humanizam i liberalizam koji sustavno potiskuju i razaraju tradiciju. Zaboravlja se da je tradicija vrlo važan segment kulture i društva u cjelini. Brojni ratovi izazvani interesima profiterskoga mentaliteta potvrđuju suprotno usmjerenje društva od onoga deklarativnoga zauzimanja za mir i pravednosti.
Masovna prodaja oružja siromašnim i zavađenim narodima govori o vrlo niskoj ukorijenjenosti osjećaja za pravednost i mir u modernom svijetu. Nažalost, profit i hedonistički stil života određuju danas jače nego ikada u povijesti usmjerenje društva. Takvim odnosom prema životu pogođeni su ne samo oni u siromašnim zemljama nego i sam otuđeni zapadni hedonistički građanin, ovisan o prekomjernim željama. Mnogi od svjetskih moćnika ne shvaćaju da budućnost čitavoga svijeta ne ovisi samo o velikom profitu i nametnutom, često upitnom liberalizmu, nego prije svega o tome kako se svaki pojedinac postavlja prema ugroženosti i povrijeđenosti drugoga.
Globalni svijet je danas toliko umrežen da se s pravom može reći kako budućnost jednih uvijek ovisi o stanju drugih. Kriza koju je izazvala pandemija korone govori o tome kako budućnost onih na jednom kraju naše planete ovisi o stanju onih na drugom. Prostorna i vremenska udaljenost nema više ono značenje koje je imala u prošlim vremenima. Svijet je zahvaljujući tehnologiji i komunikacijskim mogućnostima toliko usko povezan i interesno umrežen da lokalni problemi jednih vrlo brzo pogađaju i one na drugom kraju svijeta. Korona je upravo potvrdila tu globalnu umreženost i opasnost koja proizlazi iz nje, ali isto tako i na ono pozitivno. Ono što je pogodilo svijetu u dalekoj Kini, postalo je šireći se gotovo svjetlosnom brzinom i problemom svih ljudi na svijetu. Ali isto tako se može reći da su stvoreni preduvjeti za pobjedu nad pandemijom u jednom dijelu svijeta, otvorili mogućnosti trijumfa nad njom i za one na drugom. Tehnologija nije problem, nego ljudski odnos prema njoj. Ona može biti u službi čovjeka, ali i pokretač njegovoga kraja. Slična paralela se može povući i u odnosu na migrantska kretanja. Ukoliko se u bogatijim zapadnim zemljama stvori humano raspoloženje za pravednu preraspodjelu dobara na globalnoj razini, prestat će i masovne migracije. A masovne migracije i odnos zapadne politike prema njima je isto toliko opasan po mir u svijetu kao i pandemije. Naime kod migracija se ne radi samo o radnoj snazi ili ljudima koji kreću, često, na neizvjestan i opasan put za boljim životom, nego i o susretu civilizacija koje su, nažalost, često u svojim pogledima na život udaljene miljama jedna od druge. S migrantima iz azijskoga i afričkoga svijeta islama ne dolaze samo radnici za kojima čezne zapadno društvo koje je zahvaćeno opasnim urušavanjem ravnoteže između nataliteta i mortaliteta, nego i ljudi s tradicijom i vlastitim pogledima na život, i to onim koji je nemoguće u kratkom vremenu integrirati u moderno liberalno, sekularno i od vlastite tradicije otuđeno društvo. Na to upućuju sve češća sukobljavanja između muslimanskih pridošlica i europskih rigidnih desničara.
Susret civilizacija može biti veliki blagoslov za stvaranje globalnoga svjetskoga poretka mira i blagostanja za sve, ali isto tako može biti i tempirana bomba ukoliko ne budu postavljen na zdrave temelje tolerancije, prihvaćanja drugoga i drugačijega - ukoliko umjesto putem mira i sporazumijevanja krene putom isključivosti i konflikta. Nažalost, upravo se to da naslutiti iz onoga što se događa zadnjih godina na tlu Europe. Kao što bez uvažavanja nije moguć uspješan dijalog između naroda s potpuno oprečnim pogledima na povijest i život, tako nije moguće u kratkom vremenu stvoriti od azijskih i afričkih emigranata europskoga građanina s prosvjetiteljskim pogledom na život. Problem u tim odnosima pojačava i sve veće udaljavanje europskoga hedonističkoga građanina od vlastite tradicije. Ne samo da je izgubljen osjećaj za tradicionalne vrijednosti, nego je iz sjećanje iščezlo i ono povijesno što pojedinca i društvo čini ponosnim. Istina, svaka tradicija treba biti izložena procesu pročišćavanja, ali ne i potpunoga uništenja i brisanja iz sjećanja. Naime njezino potpuno uništenje izbija zapadnom čovjeku tlo ispod nogu. Postaje sve sličniji životinji koja živi od trenutnoga užitka. A to nosi u sebi veliku opasnost u susretu s ljudima drugih civilizacija koji su i previše uronjeni u vlastitu tradiciju, pa i onu koja zahtjeva prosvjetiteljsko pročišćavanje.
Konzervativni i tradicionalni azijski i afrički muslimani poštuju samo one koji drže do svojih tradicijskih i religijskih vrijednosti. Upravo bi ta spoznaja trebala biti poticaj zapadnom čovjeku u ovim vremenima globalizacije i susreta različitih kultura da se okrene više univerzalnim vrednotama koje proizlaze iz grčke filozofije i kršćanske tradicije, koje govore i o tome da je u životu pojedinca i društva vrlo važna odgovornost za sebe i drugoga. A upravo ta odgovornost uključuje sposobnost promišljanja o vlastitim propustima i pogreškama. Bez toga shvaćanja uzaludna je svaka deklarativna priča o humanizmu, toleranciji, slobodi, ravnopravnosti i miru u svijetu. Utoliko bi se moglo reći da je zapadnom svijetu potrebna civilizacijska svijet o nužnosti kajanja zbog počinjenih nedjela kroz povijest, ali ne i potpuno uništenje povijesnoga sjećanja. Nažalost takva mogućnost nije na vidiku. Politički i ekonomski mainstream se odnosi vrlo neprijateljski prema onima koji drugačije razmišljaju i upozoravaju na urušavanje društva. Upravo to dovodi do sve većeg broja građana koji se, pa i onih koji imaju što reći o kulturi života, boje javno izreći svoje mišljenje da potpuni prekid a tradicijom i njezinim vrijednostima vodi rasulu zapadne civilizacije. Upravo bi ta tiha većina s obzirom na propast vlastite civilizacije morala znati - da se poslužim evanđeoskom poimanjem grijeha – kako odgovorni pred Bogom i društvom nisu samo oni koji čine zlo, nego i oni koji ga svojom šutnjom omogućuju.
Zadnja kolumna iz broja Katoličkoga tjednika.
dr. fra Luka Marković
Nema komentara:
Objavi komentar