U SUSRET 115. OBLJETNICI

U povodu skorog rođendana i obilježavanja 115. godišnjice rođenja velikana, donosimo iz matićkog kuta pogled na život i djelo Krunoslva Draganovića. 

Prelijepa priča iz pera našeg stalnog suradnika, Jose Orkić.

                          

        KRUNOSLAV STJEPAN DRAGANOVIĆ MATIĆANIN  

                

„Rođen sam u Brčkom od oca Petra i majke Marije rođ. Franić. Djed mi se zvao Luka i bio je nepismeni seljak u selu Matići u Bosanskoj Posavini. Kuća je bila kmetovska i zadružna pa je pred Prvi svjetski rat brojala 32 člana. Bezi su nam bili pravoslavni trgovci Tasovci u Bosanaskom Šamcu, kasnije u Slavonskom brodu, s kojim su se moji dobro slagali. Djed je dao svog najstarijeg sina u školu te je tako moj otac izučio za pučkog učitelja, a kasnije svojim trudom i nastavkom studija dotjerao do nastavnika učiteljske škole u Derventi. Umro je mlad s 44 godine, a u braku s mojom majkom imao je sedmero djece. Inače se moj otac isticao u nacionalnom radu i činio za dobro naroda sve, što je bilo u njegovoj moći. Posebno je gorljivo djelovao  u hrvatskom kulturnom i potpornom društvu „Napredak“, koje je odgajalo hrvatske đake i obrtnički podmladak u Bosni i Hercegovini. Po svom ocu ostao sam čvrsto vezan za rodbinu i za bosansko selo. Volio sam siromašnog seljaka-paćenika, naučio sve ratarske poslove i nastojao u svemu razumjeti njegove poteškoće i boli. Sudjelovao sam u radu oko pobijanja njegove zaostalosti i nepismenosti putem“ Seljačke sloge“.  Ovako Draganović započinje svoj iskaz komunističkim istražiteljima 1967. godine

               Život i djelo Krunoslava Draganovića neiscrpan je izvor književnih i znanstvenih tema što su ih „ljudi od pera“ obrađivali tijekom više od sedamdeset godina. Istina, Draganović je umro tek prije nešto više od trideset i pet godina, ali je još za života bio izvrstan materijal za pisanje, što politički (najviše) motiviranim, nešto manje znanstveno-istraživačkim, a u zadnje vrijeme špijunskim temama. Rijetko se pronađe takav spoj osobina u jednoj osobi i uz zaplet kakav samo život može dati, dobije se koktel tema koje će obrađivati  i istraživati još nerođeni pisci istraživači (neki ključni dokumenti koji su trenutno nedostupni za bolje rasvjetljavanje ovog iznimno uzbudljivog i sadržajnog života tek se očekuje da ugledaju svjetlo dana). Imati u jednoj osobi u prvom redu svećenika i domoljuba, znanstvenika i istraživača, humanitarca, a potom  spretnog i inteligentnog posrednika, vještog, pronicljivog i lukavog sugovornika, hrabrog i odlučnog borca za prava svojega naroda kojega je iznad svega volio, velika je čast i zadovoljstvo reći da je to netko tko vuče korijene duboko zakopane u plavnoj zemlji našeg posavskog sela Matići.

                     Zbog svojih prohrvatskih stavova i uvjerenja često je bio proganjan i sotoniziran od političkih protivnika, ali i od onih koji su trebali biti na istoj strani, no smetao im je njegov golemi utjecaj na zbivanja u tom vremenu. Zacijelo je to sve bilo stresno, ali najteži udarac došao je kada su ga oteli agenti UDBA-e i prebacili u Jugoslaviju. Na društvenom planu veći dio njegova života traje borba za prava obespravljenog hrvatskoga naroda. U Kraljevini SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, bori se sredstvima koja mu dopušta njegovo svećeničko zvanje, a to je objavljivanjem znanstvenih radova i članaka na temu ugrožavanja opstanka hrvatskoga bića na njegovim povijesnim prostorima. Dolaskom prve neovisne države Hrvata nakon osamsto godina dočekan je kao ispunjenje  višestoljetnog sna, ali i dužnost da se ta država očuva. Međutim, novonastala država, Nezavisna Država Hrvatska i njeno političko vodstvo našli su se u vrtlogu zbivanja na koja nisu imali dobar odgovor. Država koju čak ni službeni Vatikan nije pravno priznavao, raspala se u neredu i obezglavljenosti njenoga političkog vodstva. Draganović koji je ovo naslutio i prije, već 1943. godine, dobiva blagoslov od nadbiskupa Stepinca da pođe u Rim i da tamo pokuša pomoći našim ljudima u izbjegličkim logorima, ali i da pokuša uspostaviti vezu sa saveznicima i spasiti novonastalu državu. Za taj pothvat dobio je odobrenje, ali nerado, i od samog Poglavnika.

              Od trenutka dolaska u Rim započinje razdoblje njegovog života u kojemu je dao cijeloga sebe za spas hrvatskoga naroda. Teško je objektivno reći tko je napravio najviše za Hrvate, općenito, u rasulu kraja NDH i poslijeratnim zbivanjima, ali ako je vjerovati tolikom broju onih koji su to svojim pisanjem potvrdili, onda je to svakako Draganović. Usporedo s humanitarnim radom (uspostavio „štakorske kanale“ za prebacivanje izbjeglih iz država gubitnica u Drugom svjetskom ratu) traje i njegova borba protiv komunističke vlasti u Jugoslaviji. Surađuje s više obavještajnih organizacija s ciljem obaranja režima u Beogradu i stvaranja neovisne Hrvatske, prikuplja podatke o komunističkim zločinima na Bleiburgu i križnom putu. Prevladava uvjerenje da ga je baš ovo posljednje, istraživanje i pisanje knjige o zločinima Titovih partizana te najava njenoga skorog tiskanja, koštalo toga da su ga agenti UDBA-e, na prijevaru, preveli u Jugoslaviju 10. 9. 1967. godine. U vremenu provedenom u Jugoslaviji, sve do svoje smrti 3. 7. 1983. godine, biva brutalno napadan po tiskovinama (u inozemstvu) od nekih dojučerašnjih istomišljenika. Čovjek koji je svojim vezama prebacio u Južnu Ameriku i SAD preko 20000 osoba, koje su na taj način (barem jedan dio) izbjegle sigurnu smrt u Jugoslaviji, nije zaslužio sve one negativne komentare i osude. Naprotiv, profesor Draganović svijetla je točka u tamnim vremenima hrvatskoga naroda u svojoj borbi za neovisnošću, koju smo mi dočekali, a Draganović nije u ovozemaljskom životu.

  

                  Povodom 60. rođendana Krunoslava Stjepana Draganovića 1963. godine, u listu „Hrvatska revija“ koji je izlazio u Buenos Airesu (Argentina), objavljen je članak Ivana Tomasa  o životu i djelu profesora Draganovića. Tomas se u tom članku dotiče Draganovićevih korijena i po ocu i po majci. Ove podatke dobio je od samog Draganovića koji je te godine bio u posjetu argentinskoj zajednici iseljenih Hrvata. Draganović kaže da se njegova obitelj prvo prezivala Orkić i da je živjela u Posavini i prije Velikog bečkog rata (1683. – 1699. godine). Za vrijeme toga rata protjerano je, po Draganoviću, preko sto tisuća katolika iz Bosne i Hercegovine od strane Osmanskoga Carstva. Tada je i njegova obitelj izbjegla u Srijem, koji je bio dio Habsburške Monarhije (Austrije), i tamo je ostala nekih šezdesetak godina. Kad su se stvorili uvjeti za povratak, obitelj se vratila u Matić Selište oko 1750. godine ili nešto kasnije. (Istraživanjem prezimena Orkić, koje je uostalom i moje, došao sam do podataka, vrlo šturih, da ovo prezime potječe iz okolice Orašja, tu ga ima najviše, ima ga u Republici Srbiji (Srijemu, potomci onih koji se nisu vratili u Posavinu), a ima ga i u Republici Hrvatskoj (nešto je otišlo iseljavanjem u Hrvatsku, a dio je obitelji Orkić koji se naselio u Slavoniji. Naime, u tim pretragama našao sam ime Nikolas Orkic (Nikola Orkić) koji je bio carski obveznik plaćanja poreza za 1750. godinu. Danas tog prezimena ima u Štitaru i Đakovu). U Matić Selište vratila se samo jedna obitelj Orkić, sa sinčićem kojega ga je majka od milja zvala „moj dragan“. Poslije, kad je taj dječak odrastao i osnovao svoju obitelj, zvali su ga „Dragan“ iako mu to nije bilo ime. Njegovu su djecu po selu  zvali Draganovi, a njihovu djecu Draganovići pa je od prezimena Orkić nastalo prezime Draganović. Njegov djed Luka Draganović živio je u centru sela (tada je centar bio križanje prema kapeli i Župelju), između Davidovića i Antunovića kuća (danas na tom mjestu živi samo Domka Draganović). Onda je 1892. godine kupio „Gaj“ od kneza Peje Pejića za 90 dukata i preselio s obitelji te tamo podigao obiteljsku kuću Draganovića. Kuću su zidali majstori iz Vareša, budući da ovdje nije bilo ljudi koji su se bavili tim poslom, tj. zidanjem jer su kuće uglavnom bile od drveta i blata. Lukin najstariji sin Petar rodio se 1878. godine, baš u vrijeme kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Petar je bio bistro dijete i tu njegovu vrlinu uočili su i drugi osim njegove obitelji. Posebno su to isticali pripadnici pravoslavne obitelji Tasovac koja je bila begovska obitelj u Matićima. Inače, Tasovci su dobili oko četrdeset obitelji u kmetski odnos od strane osmanske države koja je bila vlasnik posjeda oduzetih Husein-kapetanu Gradaščeviću, poslije 1832. godine. Turci su dali ovo zemljište Tasovcima u zamjenu za njihovo zemljište koje su imali u Bosanskom Šamcu, gdje su se bavili trgovinom. Ovo je bilo poslije 1861. godine, jer je Šamac izgrađen kada i Orašje, a to je 1862. godine i zvali su se Donja (Orašje) i Gornja (Šamac) Azizija u čast sultana Aziza koji je dao sagraditi te varošice za izbjegla muslimane iz Srbije. Tasovci su i kasnije nastavili podupirati školovanje mladoga Petra sve dok nije stekao takvu naobrazbu s kojom je mogao raditi kao učitelj. Tijekom tog svojeg školovanja ili prve službe, Petar je upoznao Mariju Franić. Marija je potjecala  iz vojničko-graničarske obitelji iz sela Smiljana u Lici. Imala je strica Dragutina po zanimanju profesora i prvog pisca studije o Plitvičkim jezerima. Drugi je Filip koji je stekao čin ruskog carskog generala pa ga je carski dvor za zasluge i lojalnost imenovao za ruskog carskog guvernera u Port Arturu. Vjenčali su se i dobili prvog sina Zvonimira 1900. godine, a potom i Krunoslava 30. 10. 1903. godine, tijekom učiteljskog službovanja u Brčkom. Očeva je služba bila takva da je često, zbog potreba službe, mijenjao mjesto boravka. Brčko, Travnik, Derventa, Sarajevo samo su neka od mjesta u kojima su Draganovići živjeli. Osnovnu školu Krunoslav je završio u Travniku, a srednju u Travniku i Sarajevu.

          Rođen je u Brčkom, ali je djetinjstvo proživio, ili barem ljetne praznike, u selu svojega oca i kući svojega djeda Luke Draganovića iz Matića. U svim svojim sjećanjima rado spominje zadružnu kuću obitelji Draganović u kojoj je znalo biti i preko trideset članova. Svoje porijeklo nije krio niti ga se stidio.   Njegov otac Petar Draganović rodio se 1878. godine u Matićima. Osnovnu školu završio je u Tolisi, a učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je učitelj 1897. godine u Kralupima kod Konjica,  1900. u Varešu, a od 1902. do 1904. godine u Brčkom. Od 1904. do 1914. godine radi kao učitelj u Travniku, a onda je prešao na „Preparandiju“ gdje je radio kao profesor na pedagoško-učiteljskoj školi u Sarajevu. Napisao je kapitalno djelo „Narodni običaji u selu Matići“. Kapitalno je jer je nastalo između 1907. i 1912. godine, a prikazuje način života ljudi u turskom i austrijskom vremenu, daje opise kuća i ostalih objekata iz toga vremena, opisuje običaje prigodom ženidbe ili udaje, priprema za kirbaj, košnju žita, pečenje rakije, svinjokolje itd. To djelo spominje ljude, obitelji, prezimena kojih više nema ili koja su promijenjena pa ih više nema. U svakom slučaju ovo jest kapitalno djelo jer je ono i jedina knjiga do dana današnjega, koja govori o selu Matići. Umro je od tuberkuloze 1921. godine. Draganovićeva majka Marija živjela je u Sarajevu do 1945. godine kada su je partizani izbacili iz njenog stana. Preselila se kod kćeri Danice u Slavonski Brod gdje je umrla i pokopana je 1953. godine.

                                             Petar Draganović sa sinom Zvonimirom između 1910. i 1912. godine                                                                                                            

                   Petar Draganović aktivno je djelovao u kulturnom i potpornom društvu Napredak, a  politički je djelovao kao član HNZ-a koju su još zvali i „fratarska stranka“.  Bio je prvi Matićanin koji je napisao nešto o svojem rodnom selu. Zahvaljujući tom njegovom djelu danas imamo sliku načina života i običaja od prije sto i više godina.

Krunoslav Draganović s bratom Zvonimirom 22. srpnja 1922. godine

                     Draganović završava studij bogoslovije 1928. godine, a za svećenika je zaređen 1. 7. 1928. godine. Mladu misu odlučuje da će ju reći u crkvi „Marijina uznesenja u nebo“ ili „posavskoj katedrali“ kako su u to vrijeme zvali župnu crkvu na Raščici. Tu su njegovi korijeni, budući da se kroz život često selio iz mjesta u mjesto vođen očevim poslom, nijedno nije doživio kao svoj istinski dom, izuzev djedove kuće u Matićima. Jedino se tu osjećao kao kod kuće, svake godine za vrijeme školskih praznika dolazio bi s ocem u Matiće i tu provodio više od mjesec dana ljetnoga odmora. Tu je naučio sve težačke poslove, nije se libio ići čuvati goveda s rođacima i drugom matićkom djecom ili ići u polje i raditi druge poslove. Veza s Matićima nikada neće biti prekinuta, makar u njegovu sjećanju, čak i u godinama koje je proveo u Italiji i Austriji (1943. – 1967. godine). U to vrijeme napisano je mnogo novinskih članaka o njemu, a on bi u njima, kad god je bilo prilike, isticao svoje korijene koje vuče iz posavskoga sela za koje je bio jako vezan.

                               

                           Sudionici svečanog objeda na Raščici 15. 8. 1928. godine, nakon mlade mise

             

             Poglavari i svećenici – studenti akademske 1932./1933. godine. Draganović u sredini drugog reda

                Umro je u Sarajevu 3. 7. 1983. godine. Oni koji su bili uz Draganovića u njegovim posljednjim ovozemaljskim trenutcima kažu da su agenti UDBA-e ušli u njegovu sobu i odnijeli kompletnu dokumentaciju koja se tu zatekla i to dok je Draganović još bio živ.

Prof. dr. sc. Krunoslav Draganović govori na književnom Simpoziju o svećeniku i pjesniku Izidoru Poljaku 

(8. 5. 1983. godine) u Trakošćanu

             Nakon  njegove smrti u emigraciji počinju izlaziti knjige s podacima o zločinima na Bleiburgu i križnom putu. Te njegove podatke obrađivalo je više pisaca i tiskano je više knjiga, a padom komunizma u Jugoslaviji i osamostaljenjem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, već od 1990. godine i u ovim državama tiskaju se publikacije na tu temu. Draganovićev je doprinos u razotkrivanju i dokumentiranju ovih zločina nemjerljiv kao i njegova uloga u spašavanju izbjeglica nakon Drugoga svjetskog rata. Sve ove činjenice potakle su mnoge pisce, znanstvenike, istraživače, u prvom redu povjesničare da se prihvate rasvjetljavanja njegova lika i djela.

                                       Poveznice s Matićima

              „Studirao sam tada na Visokoj tehnici u Beču. Školske praznike god. 1923. proveo sam kod strica Đure u ravnoj Posavini. Pošli smo zajedno u Begovu baru, danas suhu i vrlo plodnu zemlju koju su dijelom moji stari od vajkada obrađivali. U katastru se jedan njezin dio i zove: Draganovića strana. Vlasnici su joj bili bezi Jahjabegovići iz Grada, kako narod u Posavini zove Gradačac. Uzeo sam plug iz stričevih ruku i išao za njim orući, u znoju svog lica. Stric je legao u „plemenitu hladovinu“ i zaspao snom pravednika. Probudio ga je istom begov glas: „Đuro kakav je to gospodin što ore?“ „Nikakav gospodin! To je moj bratić, koji uči visoke škole u Beču.“ (ja sam bio u tijesnom građanskom odijelu, a ne u seljačkoj rubini, zato sam bio gospodin). „A zašto ga, bolan, pustiš da ore?“ „On to hoće. Drag mu je svaki težački posao.“ „E kad je tako, živio! Nego znaš što, Đuro. Ja dajem zemlju i sjeme, ti daj svoj rad, a što urodi nek je njegovo.“ Te godine sam imao sav prihod s pet ili šest dunuma zemlje za svoje školovanje.“

                Ovo je jedna od priča iz Draganovićeve knjige „Bosna u priči, šali i anegdoti“ objavljena u Hrvatskoj reviji 1965. godine.    

                 Svoju mladu misu Draganović je imao na Raščici 15. 8. 1928. godine. Ovo najviše govori o njegovim vezama s našim selom jer mladu misu, nastojiš, reći tamo odakle si potekao. Na svojem izvoru života, kako je on doživljavao selo Matiće.

                  Nakon što je postao svećenikom i otišao u Sarajevo, nastavio je svoju vezu s našim krajem i to na način da je 1930. godine u jeku osnivanja podružnica potpornog društva „Napredak“, osnovao ogranak tog društva ili „Seljačke sloge“ u Matićima. „ Napredak“ je zabranjen 1932. godine od strane diktatora Aleksandra Karađorđevića, kralja Kraljevine Jugoslavije.             

                Tijekom Drugoga svjetskog rata, dok je Draganović još bio u Zagrebu, 1943. godine, došla mu je delegacija iz općine Donja Mahala, sastavljena od uglednih ljudi. Povod je bio zabrana rada vodenica na Savi od strane vlasti. Vele župa Posavje ili župa Veliko Posavje u čijem je sastavu i općina Donja Mahala imala je svoje administrativno sjedište u Slavonskom Brodu i odatle su donošene odluke za pojedina područja unutar župe. Vlasti su donijele ovu odluku uz obrazloženje da vodenice na Savi između Županje i Donje Mahale hrane partizane i da bi se njihovim ukidanjem smanjio dotok hrane partizanima. Naime, partizanske su snage znale upadati na područje općine i opljačkati zalihe hrane. Bilo je manjih upada i nakon što bi pokupili hranu, partizani su isti dan pobjegli na Majevicu i Trebavu. Ovo je bilo moguće iz razloga što do 1943. godine na području općina Donja Mahala i Orašje nije bilo vojnih postrojbi koje bi branile ovaj kraj. Vojno zapovjedništvo pod čijim je neposrednim zapovijedanjem ovaj teritorij nalazilo se u Vinkovcima i dok bi pomoć stigla preko Save, partizani bi mirno odnijeli plijen bez ikakvih gubitaka. Kada se ovaj scenarij ponovio u ljeto 1943. godine, vlasti su donijele odluku o zabrani rada vodenica na Savi.

                 Ova je odluka zabrinula ne samo vlasnike vodenica, nego i čitav puk sela koji su ove vodenice hranile. Rat sam po sebi samo osiromašuje široke mase, a u ionako iscrpljenoj sredini, poplavama i sušama, to bi značilo glad i bolest ili još gore, nestanak ljudi s tih prostora. Imajući sve ovo u vidu, u općini su odlučili da se ide direktno u Zagreb po poništenje ove odluke. Jedina utjecajna osoba s ovih prostora u Zagrebu je Krunoslav Draganović. Dakle delegaciju treba predvoditi netko iz Matića koga on vrlo dobro poznaje i komu vjeruje (interesantan je podatak da nitko iz Matića nije imao vodenicu na Savi). Ta osoba bio je Mika Draganović, Krunoslavov rođak i viđeniji seljak u selu. Predstavnici vodeničara bili su Mato Bernatović i Bana Bojčić te još nekoliko viđenijih ljudi iz Donje Mahale. Kad je delegacija stigla u Zagreb, uputili su se do zgrade vlade gdje je Draganović imao ured u ministarstvu za vjerska pitanja. Draganović ih je primio i saslušao i pred svima njima obećao da neće niti kući doći, a vodenice će biti otpečaćene. Nakon toga pozvao je Miku kod sebe u stan da porazgovaraju nasamo o stanju kod kuće i drugim temama koje nisu bile za svačije uši. Mika je pričao kad je došao kući da nešto nije u redu s Krunom jer je on njemu rekao da će Njemačka izgubiti rat i da će on uskoro u Rim da spašava što se bude dalo spasiti. Mika ovo nije vjerovao jer „prije će Sava unatrag već da Švabo izgubi rat“. Ovako su razmišljali ljudi u našoj sredini sve do pred sam kraj rata. Uglavnom, vodenice su otpečaćene i nastavilo se sa životom u ratnom okruženju. Samo dva mjeseca nakon ovoga partizani su upali na prostor općine i najmanje tri dana pljačkali po selima i odvozili hranu, bicikla, nekoliko auta, duhan iz duhanske stanice u Orašju i dr.        

            Nakon što se našao u Jugoslaviji 10. 9. 1967. godine za Draganovića se nije znalo dva mjeseca, tijekom kojih je jugoslavenska tajna služba (UDBA) vršila ispitivanje i obradu predmeta kodnog naziva „Franjo“, tj. Krunoslava Draganovića. Glas o „povratku“ u domovinu svojega najpoznatijeg potomka dopro je i do sela Matići. Mišljenja su bila oprečna. Većina ga je prešutno podržavala i ponosila se njegovim djelima dok je onaj glasni dio koji je bio protiv, ustvari bila vladajuća garnitura u selu, sastavljena od poslijeratnih do novonastalih komunista kojima je ovo bila prigoda dokazati svoju odanost partiji i privrženost režimu. Lakrdija je išla do te mjere da su skupštinari općine Orašje odaslali dopis sudu koji je bio nadležan za ovaj slučaj i tražili  smrtnu presudu za ovog „ustaškog koljača“. Tekst je objavljen u sarajevskom “Oslobođenju“.

                     Nakon puštanja iz pritvora Draganović je dobio stalni nadzor i bilo mu je ograničeno kretanje, a za svaki odlazak izvan Sarajeva morao je dobiti dozvolu. Tajna policija uspostavila je nadzor nad svim njegovim prijateljima i rodbinom, što je i sam znao, pa ih nije previše obilazio, osim svoje sestre Danice u Slavonskom Brodu. Mnogi su mu zamjerali što nije više i češće pohodio Matiće u tih šesnaestak godina, ali on to nije činio iz razloga da ne dovede u probleme te ljude.

                   Jednu zgodu iz Draganovićeva dolaska u Matiće prigodom mlade mise fra Luke Markovića 1981. godine, ispričao mi je Ivo Draganović - Buko. „Nakon mise na kojoj je Kruno održao propovijed, vidio sam ga gdje se fotografirao s mojim ocem Matom i Tunjom Nedićem (kovačem). Sa mnom je bio i Mato Bernatović koji ga je želio pozdraviti, pitati sjeća li se njega ili događaja iz 1943. godine kada je bila delegacija kod njega. To je bila i meni prilika da se upoznam s njime i da mu ponudim da dođe kod nas u Matiće. Ja sam tada imao automobil Renault 4 i ponudio sam se da ga dovezem iz samostana u Matiće. On mi je rekao da sutra ide kod fra Roke Špionjaka u Domaljevac gdje je ovaj bio župnik, na proslavu imendana pa da tamo dođem po njega i odvezem ga u Matiće. Prišao mu je i Bernatović i predstavio se te upitao Krunu sjećali se njega ili događaja. Kruno mu je rekao da se sjeća događaja, ali ne i njega. Sutradan sam otišao u zakazano vrijeme u Domaljevac. Sa mnom je bio moj otac Mato i sestra Ana. Kada smo sjeli u auto i krenuli prema Matićima Kruno je rekao: „Je l' vi to mene otimate?“ Nama nije bilo ništa jasno pa sam mu rekao: „Velečasni, je l' se Vi to šalite?“ On se nasmijao i rekao: „Ma naravno da se šalim.“ Danas kada se toga puno više zna o njegovom „dolasku“ u Jugoslaviju i meni je jasnije na što je mislio. Po dolasku u Matiće tražio je da ga odvezem do njiva na kojima je on kao mladić pomagao, zatim je otišao kad Čiče, Luke Draganovića, njegova najbližeg rođaka. Noć je proveo u kući Luke Draganovića, čika Luke, vatrogasca. Tu su do dugo u noć on i čika Luka razgovarali sjedeći na klupi ispred kuće. Sutradan obišao je Marijana Blaževa (oca fra Blaža Markovića koji je u to vrijeme bio bogoslov), a nakon njega i kuću Pere Anića čija je žena Mara bila njegova rođakinja (sestra Čiče Draganovića). Popodne ga je Đuro Marković odvezao do samostana. To je bilo zadnji put što sam ga ja vidio. Na sahranu su mu otišli iz Matića Čičo i moj otac Mato.“

                Bio je ovo posljednji susret Draganovića i sela Matići. Nakon manje od dvije godine umro je u Sarajevu 3. 7 .1983. godine. Na sahrani je kažu bilo više pripadnika UDBA-e nego onih koji su  ga došli ispratiti. Jedan od govornika na oproštaju bio je i fra Kruno Pejičić, fratar iz Matića. Pokopan je 5. 7. 1983. godine na groblju Bare u zajedničku grobnicu.       

          

                  Znanstveno istraživački rad i objavljena djela

1.       Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje – hrvatskog govornog područja za vrijeme vladavine Turaka, doktorska disertacija 1935. godine, Mostar 1991.

2.       Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masserachija o prilikama katoličkog naroda u Bugarskoj, Srijemu, Slavoniji i Bosni godine 1623. i 1624., Sarajevo 1937.

3.       Biskup fra Jeronim Lučić (1573. – 1643.) i njegovo doba, Zagreb, 1937.

4.       Hrvati i Herceg Bosna,  pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin, Zagreb 1940.

5.       Poviest Crkve u Hrvatskoj – od najstarijih vremena do danas, s Josipom Butrocem, Zagreb 1944.

6.       Katolička crkva u srednjevjekovnoj Bosni, Sarajevo 1942.

7.       Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939.

8.       Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, drugo izdanje, Zagreb 1975.

9.       Katarina Kosača, Sarajevo 1978.

10.    S Kupreške visoravni, s Miroslavom Džajom, Kupres 1970.

11.    Komušina i kondžilo, s Perom Sudarom i Perom Pranjićem, Komušina 1981.

12.    Bosna u priči, šali i anegdoti, Hrvatska revija, Buenos Aires 1965.

13.    Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630., Sarajevo 1933.

14.   Jedan sudbonosni vijek u poviesti Hrvata katolika Bosne, kalendar Napredak, Sarajevo 1941.

     Utisci

            Da bih stvorio svoju nekakvu predodžbu karaktera osobe o kojoj sam pisao, morao sam se potruditi i doći do saznanja iz što je bilo moguće više izvora, pa makar oni bili i neautentični, ničim nepotkrijepljeni i previše površni. Ovo je sve uslijed nedostatka poznavanja, osobnog, s Draganovićem i ljudima koji su ga poznavali i živjeli u njegovoj blizini. Taj nedostatak pokušao sam nadomjestiti tako što sam pročitao dio objavljene literature o njemu. Sliku svakako upotpunjuje i to što je o njemu pisano „za“ i „protiv“ pa se temeljem toga mogu izvući nekakvi zaključci. Mnogi autori pokušali su dati svoje viđenje lika i djela Krunoslava Draganovića. Ono je ovisilo o tome jesu li bili za njega ili protiv. Oni koji su bili za njega prikazivali su ga kao visokomoralnu, humanu, nacionalno osviještenu i poštenu osobu. Oni koji ga nisu „voljeli“ nastojali su ga prikazati i dokazati da je bio „ustaški koljač“, ratni zločinac, osoba niska morala koja bi za novac sve učinila, izdajnik, špijun UDBA-e , trgovac ljudskim sudbinama i još mnogo toga. Ono što se nikako nije moglo opovrgnuti, a to je da je bio izuzetno inteligentan, snalažljiv i odlučan u nastojanju provođenja svojih zamisli.  

Moj dojam o čovjeku koji je prošao i proživio više u jednom životu nego drugi u deset jest sljedeći:

              Odrastajući u katoličkom duhu uz oca koji je bio Hrvatski nastrojen, protkan inteligencijom svih mjesta na kojima je živio, Draganović je samo opravdao očekivanja onih koji su ulagali u njega. Počevši od njegove obitelji, profesora, malih potrebitih ljudi u zlom vremenu, intelektualne emigracije pa do njegovih neprijatelja. Svi su oni došli na svoje tijekom bogatog života ovoga čovjeka.

               Jedno je ipak zacijelo sigurno. Da nije bilo Božje providnosti u usmjeravanju i određivanju životnog puta ovog čovjeka ne bi ni rezultat u konačnici bio ovakav kakav jest. Da je Draganović bio inženjer, a ne svećenik, unatoč njegovoj iznimnoj energiji i karakteru, sigurno ne bi imao priliku iskazati sve svoje potencijale koji su rezultirali  impresivnošću njegova života. Bez svoje svećeničke mantije koju je nosio u svim prilikama kao pravi Božji vojnik velika je vjerojatnoća da ne bi uspio otvoriti sva vrata koja je otvorio uz njenu pomoć. Ona je bila znak Božji koji je njemu samom davao nadljudsku snagu i volju u skrbi za potrebite, a onima s druge strane upozorenje da je pred njima netko tko ima legitimitet tražiti od njih da učine i više od uobičajenoga.

                                   

                Eminentni gosti: Miroslav Akmadža, Zlatko Hasanbegović i Anto Mikić

                                     

                      Simpozij o Krunoslavu Draganoviću 1. 7. 2018. godine u njegovim  Matićima   

                    Selo se odužuje svojem velikanu ( HKUD – o, simpozij i trg) 

Koristim priliku da zahvalim u svoje ime i ekipe bloga „Selo Matići“ gostima govornicima na simpoziju, Miroslavu Akmadži, Zlatku Hasanbegoviću i našem Anti Mikiću te organizatorima Ivi Mikiću (glavni „krivac“ za ovaj događaj), Anti Draganoviću i Iliji Miškoviću – Živči, na uloženom trudu da bi omogućili našim suseljanima jedan ovakav kulturni događaj.