KRUH SA SEDAM KORA

Pregledavajući pristiglu poštu ugledao sam zanimljiv novinski članak objavljen  početkom 1971. godine u jednim novinama. Ne znam naziv novina, ali znam priču…

Selo Matići je svoj ekonomski procvat počelo doživljavati sredinom sedamdesetih godina. Dotle se već bio vratio poveći broj gastarbajtera koji su zaradili dovoljno za podizanje nove kuće, štaglja, kupovinu komada zemlje, traktora ili pak osobnog automobila. Korparstvo je bilo u punom zamahu, duhan je bio na cijeni, otvarane su farme za uzgoj stoke i peradi itd…, ali živjelo se i prije toga.

Krajem šezdesetih počinju puhati vjetrovi sa Zapada. Naime, u tijeku normalizacije odnosa sa zapadnim svijetom, Tito je 1968. godine potpisao tzv. „gastarbajterski sporazum“ sa SR Njemačkom o mogućnosti zaposlenja radnika iz SFR Jugoslavije. Krenuo je masovni val odlaska mlađih ljudi prema destinacijama u Njemačkoj. U tri godine više od tristo ljudi iz našeg sela, uglavnom muškaraca u dobi od 19 – 40 godina, okušalo se tražiti bolje životne uvjete od onih kod kuće.

Stopama svojih sumještana krenuo je i Pejo Mišković, otac četvero maloljetne djece, koji je svoj kruh zarađivao kao pružni radnik na sjeveru Njemačke, u okolici Hamburga.

                            

                                                   Pejo Mišković

                                                Članak u novinama

Nesreća uvijek dođe kad je najmanje potrebna. Tako je bilo i ovaj put. Pejo je stradao 16. 11. 1970. od udara struje, kao što piše u članku, a kod kuće je ostala u crno zavijena peteročlana obitelj. Zajedno s posmrtnim ostacima donesena su tri kofera stvari koje je ovaj vrijedni čovjek kupio obitelji radujući se prvom dolasku kući nakon skoro sedam mjeseci. Nije niti sanjao kakav će biti taj dolazak. I ova je obitelj, kao i mnoge druge, smogla snage i preživjela nemjerljivi gubitak.

    S lijeva: Katica Mikić, Barica Mišković – Božić, Ruža Mišković, Janja Mišković i Jela Puškarić

Ruža Mišković r. Mišković odgojila je svoje četiri kćeri i doživjela duboku starost. Umrla je prošle godine, u 90-oj godini.

Ovakvih priča ima mnogo. Još je jedna takva iz 1976. godine kada je iznenada u Mannheimu umro Mato Mikić – Sajdžijin.  Iza Mate ostala je supruga Ana s troje maloljetne djece (Zdravko, Mladen i Ivica).

Ovom prigodom pokušati ću barem poimenično spomenuti sve one koji su umrli u „obećanim zemljama“, Austriji i Njemačkoj.  Pri sastavljanju spiska pomogao mi je jedan od vrsnih poznavatelja usmene prošlosti sela, Marijan Mišković – Djedak. 

1. Đuro Draganović

2.  Goran Maršić

3. Marija Dabić

4. Mato Pejičić

5. Ilija Orkić – Šnajderov

6. Niko Matkić – Nikić

7. Đuro Orkić – Čokić

8. Marko Orkić – Čokić

9. Ivica Pavić - Kanjin

10. Pavo Ević – Cile

11. Bernard Matkić – Berdo

12. Mara Matkić

13. Marko Madžarević

14. Veronika Dabić

15. Kata Mikić

16. Luja Pejičić – Banova

17. Manda Ivić

18. Marica Mikić – Linina

19. Kata Ivanović

20. Pavka Draganović

21.Marijan Pejić – Triš

22. Manda Marković – Matičarka

23. Jerko Živković

24. Marijan Orkić – Bana
25. Joso Grgić
26. Marko Pejičić

                         

                                                                                                                     JO