POVIJEST SELA MATIĆI, TREĆI DIO

5.1. Prvi svjetski rat

N

a berlinskom kongresu 1878. godine velike svjetske sile odlučile su da Austro – Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, a Srbija dobije status kraljevine. Iste godine general Josip Filipović ulazi u Bosnu i Hercegovinu na čelu Austro – Ugarske vojske, i do kraja studenog zauzima cijelu BiH. Kraljevina Srbija koja je te iste godine proširila svoj teritorij na uštrb Osmanskog carstva (dijelovi Makedonije i Kosova) željela je svoj dio kolača u Bosni i Hercegovini. Jedan od razloga je bio taj što je skoro jedna trećina stanovništva bila pravoslavna, i što su ti stanovnici BiH potpirivali ideju spajanja sa Srbijom i širili nezadovoljstvo prvo prema Turskoj, a poslije i prema Austro – Ugarskoj. Mala Srbija ne bi nikada izazivala mnogostruko jaču i veću državu da nije imala moćnog saveznika u vidu carske Rusije.

             Okupacija BiH od strane Austro – Ugarske nije donijela za naše selo, u globalu, gotovo pa ništa. Bili smo u sastavu općine Kostrč do 1884. godine, a onda u sastavu općine Donja Mahala. Orašje kao zasebna cjelina dobiva status općine i tamo se tada otvara prva pošta, škola, žandarmerijska postaja i pokusna poljoprivredna stanica. Nakon četiri godine, 1888. otvara se ured za otkup duhana (preteča Bosanca) te prvi telegraf 1908. godine u Orašju. Čak niti školu nismo dobili (Čondrićevu zatvorili) jer je izgrađena škola u Boku  koja je bila namijenjena i našoj djeci. Nismo ništa (uglavnom) dobili ali smo dobili mogućnost da idemo u vojsku. Za vrijeme Turske vlasti kršćani nisu služili vojsku, ali su plaćali porez poznat kao „harač“. Jedino dobro od ove vojske je to što su neki naši mladići ovladali vještinama koje su im pomagale kasnije u životu i što su vidjeli svijeta. Uglavnom su izučavali brijački zanat pa su se po povratku iz vojske bavili brijanjem i šišanjem.

            U sklopu vojno teritorijalne podjele Austro – Ugarske, u Bi H je od 1883. godine osnovano petnaesto zborno područje sa sjedištem u Sarajevu. Naši suseljani novačeni su u Brčkom, a svoju vojnu obavezu do početka rata obnašali su u trećoj pješačkoj pukovniji.

           Ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda 28. 6. 1914. godine u Sarajevu, poslužiti će kao izgovor za najkrvaviji sukob do tada u svijetu. Austro – Ugarska je 28. 7. 1914. godine objavila rat Srbiji, i tim činom započeo je Prvi svjetski rat.

          Seljani sela Matići borili su se na strani centralnih sila, koje su predvodile Njemačka i Austro – Ugarska, a saveznice su im bile Turska i Bugarska. Suprotni blok činile su sile antante: Francuska, Velika Britanija, Rusija , Belgija, Srbija, Crna Gora, od 1915. godine Italija i od 1917.  SAD. Zanimljiva je informacija da su vlasti u općini Donja Mahala, i samostan na Raščici morali predati sva četiri zvona iz crkve Uznesenja Marijina za potrebe lijevanja topova. Prvi svjetski rat nije ostavio tragove u razaranju, ali je unatoč tome u njemu živote izgubilo dvadeset naših sumještana ratujući po čitavoj Europi i to:

         Pavo Draganović, 1887. – 27. 11. 1918. godine u Veroni

         Josip Draganović, 1884. – 2. 6. 1917. godine

         Marko Džebić, 1884. – 30. 3. 1915. godine, umro u Travniku od zadobivenih rana

         Marko Ivić, 1895. – 8. 9. 1915. godine poginuo kod Betza

         Marko Ivić, 1883. – 30. 12. 1917. godine poginuo kod Francsen – Tepliera

         Blaž Karlović, 1899. – 30. 11. 1918. godine poginuo u Albaniji, rat završio

         Blaž Marković, 1877. – ne zna se, umro od zadobivenih rana u bolnici u Tirani

        Ivo Marković, 1893. – 27. 3. 1918. godine umro od posljedica ranjavanja u Pečuhu

        Ivo Marković, 1896. - 20.  11. 1917. godine

        Ivo Mamić, 1892. – 9. 6. 1917. godine umro od posljedica ranjavanja u Rosahegy

        Mato Mikić, 1882. – između svibnja i srpnja 1914. godine poginuo na srpskom bojištu

        Marko Mikić – Matičić, 1885. – 6. 7. 1915. godine umro od posljedica ranjavanja u Lavovu

        Ivo Mikić, 1872. – 13. 4. 1917. godine pokopan u  Krnji (Albanija)

        Mika Mišković, 1893. – 7. 3. ne zna se godina, poginuo kod Libnea

        Luka Neretljak, 1882. – 1914. godine na nepoznatom mjestu

        Mika Orkić, 1887. – 30. 6. 1915. godine poginuo kod Podliski Welke (Poljska)

        Ilija Orkić, 1874. – 11. 10. 1915. godine poginuo u Maranu (Italija)

        Ivo Pejić, 1893. – 30. 11. 1915. godine    

        Marijan Živković, 1893. – 25. 7. 196. godine

        Đuro Živković, 1882. – 26. 6. 1917. godine poginuo na albanskom ratištu

                      

 5.2.  Matići između dva rata

         Kraj rata 1918. godine donio je velike promjene u političkom pogledu. Raspadom Austro- Ugarske već tijekom listopada 1918. godine južnoslavenski narodi proglašavaju novostvorenu političku državnu organizaciju koja je nosila naziv Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Pripadnici projužnoslavenske ideje zagovaraju državnu uniju s kraljevinom Srbijom. To se i dogodilo 1. 12. 1918. godine, kada nastaje Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) na čelu s kraljem Petrom I Karađorđevićem. Od 1921. godine na čelu države je kralj Aleksandar koji je poznat po šestosiječanjskoj diktaturi 1929. godine (dr. Ante Pavelić pobjegao iz zemlje jer mu je prijetilo uhićenje i otišao u Italiju do 1941. godine) i proglašenju novog naziva države 3. 10. 1929. godine, Kraljevina Jugoslavija. Ubijen je 1934. godine u atentatu u Marseju (Mijo Bzik). Dogovorom Maček – Cvetković 26. 8. 1939. godine, osnovana je banovina Hrvatska koja je trajala do početka Drugog svjetskog rata.

           Politički život u novoj državi vezan za selo obilježile su dvije stranke: HTS (Hrvatska težačka stranka ili fratarska stranka kako su je u narodu zvali HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka, kasnije HSS). HTS je bio vodeća stranka na izborima 1921. godine ( do te godine aktivni član te stranke bio je Petar Draganović koji je te iste godine, nažalost, umro a nastavio je njegov sin Krunoslav Draganović). HRSS na čijem je čelu bio Stjepan Radić već od 1923. godine postaje najjača stranka hrvatskog naroda. Od izbora 1925. godine, sve stranke s hrvatskim predznakom udružuju se u Hrvatski blok i osvajaju izuzetno veliki broj mandata u skupštini Kraljevine SHS. Ovo je posebno smetalo vodećoj političkoj stranci u državi NRS (Narodna radikalna Stranka) koja se služila svim mogućim manipulacijama da dobije što više glasova. Za izbore 1927. godine strah od ujedinjenih hrvatskih stranaka bio je toliki da su obećali našim suseljanima izgraditi školu ako glasuju za njihove kandidate, tj. za NRS. Priča kaže da su naši suseljani dogovorili sporazum po kojemu će oni glasovati za NRS, a zauzvrat će država izgraditi školu. Dogovor je bio da država daje 80 % sredstava u novcu a mještani 20% svojim radom. Moram istaći da ova priča nije nijednim dokumentom potvrđena već se temelji na usmenoj predaji. Bilo kako bilo već naredne 1928. godine u rujnu krenula je prva generacija školaraca. Škola je blagoslovljena i svečano otvorena 30.12. 1928. godine.

         Ako su i napravili ovaj potez, bio je to domišljat potez očajnih ljudi na čije vapaje o potrebi škole nije nitko reagirao. To da je škola bila neophodno potrebna za galopirajući rastuće selo po broju stanovnika, u to nema dvojbi. Naša djeca su pohađala školu u Boku koja je bila udaljena više od tri kilometra. Išla su pješice i vrlo često preko nabujale Briježnice. Briježnica i Tolisa su donosile brdsku vodu u našu ravnicu i skoro svake jeseni i proljeća plavile cestu prema Boku. Za te potrebe bio je tu čamac koji je prevozio djecu ali to nije bilo nikakvo rješenje. Zato, i ako su napravili školu na ovaj način, kapa dolje.

            Nakon ovih izbora naši suseljani su odreda glasovali za HSS na čelu s Vlatkom Mačekom (nakon ranjavanja u skupštini 1928. godine, Stjepan radić je nedugo zatim preminuo, a na njegovo mjesto došao je dr. Vlatko Maček).

           Vrijeme između dva rata obilovalo je sušama, glađu i poplavama a nerijetko je i tifus harao našim selom. Poplave su bile izuzetno težak i neravnopravan protivnik našim mještanima. Posebno se pamte one iz 1852., 1932. i 1940. godine. Od 1860. godine pa do 1945. godine bilo je 19 velikih poplava koje su trajale od mjesec do sedam mjeseci i 42 manje poplave koje su trajale do mjesec dana. Poplave koji se narod jako dobro sjeća su i one iz 1924., 1925., 1937., 1939., 1942. i 1944. godine. Protiv ove nepogode branilo se uglavnom lokalnim resursima jer niti jedna država ili vlada nije pokazala interes za rješenje ovog pitanja sve do 1945. godine. Prvi bolji nasip izgrađen je 1927. godine. Već naredne godine Biđ – Bosutska vodna zajednica počinje graditi novi nasip na lijevoj obali Save. Taj nasip je dovršen 1932. godine, kada je Sava izlila na našu stranu i katastrofalno opustošila ovaj kraj. 

           Pema popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine Matići imaju 189 kuća sa 1146 stanovnika a po popisu iz 1939. godine, imaju 218 domaćinstava s 1320 žitelja.

          Još tri statistička podatka su zanimljiva, a tiču se vremena između dva rata. Prvi bi bio sam kraj Prvog svjetskog rata. Naime, te 1918. godine zabilježena je rekordna smrtnost u našem selu.  Uzrok nije bio rat (u ratu je te 1918. godine, poginulo pet vojnika iz našeg sela) nego španjolska gripa od koje je umrlo četrdeset i pet mještana. Sveukupno te godine umrlo je šezdeset i devet mještana ( 5 – rat, 45 – španjolska gripa i 19 – sve ostalo). Drugi podatak je da je 1920. godina rekordna po broju krštene djece. Te godine kršteno je 65 djece, a umrlo je 27 sumještana. Treći podatak, 1924. godine, kršteno je 64 djece, a umrlo 26 osoba, što je drugi najbojli rezulta u prirodnom prirastu sela.

      

     Iz ovog vremena još samo fotografija s mlade mise Krunoslava Draganovića 15. 8. 1928. godine

          Uzvanici na svečanom objedu 15. 8. 1928. na mladoj misi Krunoslava Draganovića u Tolisi

5.3. Drugi svjetski rat

              Krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, Europa ponovno grca u krvi i razaranju. Započelo je još jedno veliko krvoproliće koje neće mimoići ni naš kraj. Drugi svjetski rat službeno je započeo 1. 9. 1939. godine napadom nacističke Njemačke na Poljsku. Francuska i Velika Britanija su odmah odgovorile na izazov i objavile rat Njemačkoj. Na jednoj strani bile su sile Osovine: Njemačka, Italija i Japan, a na drugoj strani bile su Saveznice: Britanija, Francuska i nešto kasnije SAD.

              Kraljevina Jugoslavija pristaje uz sile Osovine a onda se nakon vojnog puča povlači iz sporazuma. Njemačka napada Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine  i u tzv. „travanjskom ratu“ za samo 17 dana okupira cijelu državu. Kralj i vlada pobjegli su u London.

             10. travnja 1941. godine u Zagrebu,. vojskovođa Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Već 15. travnja iz Italije dolazi i budući vođa države poglavnik Ante Pavelić. Novonastala država pristaje uz sile Osovine i ostaje u tom savezu do njegova potpunog sloma  pri čemu isama nestaje s političke karte svijeta 1945. godine. 

              U sastav NDH ušla je i cijela BiH. Država je teritorijalno podijeljena na 12 župa, s 142 kotara i oko 1000 općinskih poglavarstava. Naše selo u toj podjeli našlo su u općini Donja Mahala, kotar Brčko, župa Posavje sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Vojno zapovjedništvo za naše područje nalazilo su u Đakovu.

             Stanje sela tijekom 1941. godine: Naši suseljani dočekali su NDH kao oslobođenje od višestoljetne patnje i podčinjenosti stranim vladarima. Nije bilo euforije zbog toga samim time što je rat došao na vrata i što će se svoja država morati braniti krvlju. Odmah po proglašenju NDH općina koja je godinu dana prije toga bila premještena u Orašje, ponovno je vraćena u Donju Mahalu. U općini je djelovala  komisija za novačenje naših mladića za potrebe HOS (Hrvatske oružane snage). Naši mladići regrutirani su u domobranske postrojbe (regularna vojska) dok su pojedinci dragovoljno išli u Ustaše (politička vojska, koja je tek od 1942. godine stavljena pod zajedničko vojno zapovjedništvo, ali i nakon toga njome je izravno zapovijedao sam Poglavnik ). Jedan dio naših suseljana regrutiran je u Njemačke postrojbe (Wermact) i to uglavnom u tzv. „Vražju diviziju“( Pavo Mišković, Mato Dabić i Marko Dabić bili su na privremenom radu u Njemačkoj u vrijeme rata i regrutirani su kao Njemački vojnici). Bilo je barem dvadesetak naših sumještana koji su bili u raznim postrojbama Njemačke vojske. Nakon regrutiranja upućivani su širom Hrvatske i BiH na ratište koje je bilo podalje od naših krajeva. Te prve godine rata poginulo je pet naših sumještana u borbama s četnicima i partizanima.

         Stanje sela tijekom 1942. godine: Rat se zahuktavao, oplakivani su prvi poginuli ali život je tekao dalje. I dok su se iščekivale vijesti s bojišta Sava je polovicom ožujka poplavila cijelu našu općinu. Voda se zadržala više od dva mjeseca pa su vlasti morale iseliti preko 65 obitelji iz općine Donja Mahala, među kojima i petnaestak iz Matića koji su bili dva mjeseca odsječeni od ostatka općine. Te obitelji su iseljene u Šembor (danas Novo Mjesto) kod Bijeljine. To je mjesto koje je bilo naseljeno pripadnicima Njemačke nacionalnosti, a koji su ga netom prije napustili zbog čestih upada partizana i otišli u Njemačku. Ovdje su se naši ljudi zadržali samo godinu dana jer su i njih partizani protjerali natrag. Tamo su neki od naših suseljana uspostavili veze s partizanima koje će naplatiti 1945. godine i kasnije. Iste godine tijekom kolovoza u „Ljetopisu franjevačkog samostana“ zabilježen je napad četnika na Bok koji su odbili legionari i domobrani. Inače u to vrijeme jedini naoružani ljudi su žandari i poneki domobran ili legionar došao na dopust. Organizirane obrane nije bilo pa su naša sela bila laka meta i za četnike i za partizane. Te godine poginula su dva naša suseljana (Đuro Mikić poginuo je kod Staljingrada kao pripadnik Njemačke vojske). Te godine dogodila se još jedna tragedija u selu. Naime, Joso Mišković svojim je kolima povezao Luku Neretljaka koji se trebao javiti u pričuvu dana 5. 5. 1942. godine, ali kola koja su vozili prevrnula su se u duboku vodu kod samostana i oni su se utopili.

                                      

                                               Marko Dabić (Crljić), nestao 1945. godine

     Stanje sela tijekom 1943. godine: Ovo je godina kada rat dolazi u naš kraj. Partizani upadaju povremeno i na brzinu otimaju hranu i bježe natrag u šume prema Gradačcu. U to vrijeme vodenice na Savi melju žitarice za potrebe stanovništva i vojske. Partizani u brzom naletu opljačkaju zalihe iz vodenica pa vojna uprava u Đakovu donosi odluku o zatvaranju istih tj. o pečaćenju i prestanku rada. Na ovu vijest a bilo je to početkom srpnja 1943. godine i nakon žetve ljetine, reagirali su vlasnici vodenica iz Donje Mahale i Tolise te se uputili s Mikom Draganovića u Zagreb kod Krunoslava Draganovića. Krunoslav je bio visokopozicioniran u ministarsvu za vjerska pitanja i imao je toliki  utjecaj da je mogao riješiti ovako banalno pitanje. Tako je i bilo. Krunoslav je nazvao u Đakovo i vodenice su otpečaćene. Nakon ovoga Krunoslav je te iste godine otišao u Vatikan. Jedan događaj koji selo pamti je i ubojstvo Marka Pejičića. Naime, Marko je bio pripadnik Njemačke vojske (bio na radu u Austriji kad je započeo rat i tamo je mobiliziran) a kad je došao 1943. godine na dopust nije se više vraćao u matičnu postrojbu. Njemačke vojne vlasti proglasile su ga dezerterom te su poslale žandare da ga privedu. Marko se dugo skrivao po selu, a onda ga je netko izdao i žandari su ga ubili prilikom bijega. U rujnu te godine dogodio se najveći napad partizana na naša sela. Upali su 19. rujna i pljačkali po selima sve do 23. rujna kada su ih istjerali domobrani i ustaše iz Slavonije. Tom prilikom nitko nije stradao od naših suseljana. U narednim mjesecima Ljetopis bilježi upade četnika u naša sela posebno u Matiće (od Blaža Markovića su oteli ugojenog bravca i odveli sa sobom). To je prisililo općinske i seoske vlasti da se pristupi ozbiljnoj obrani naših sela. Takoje 9. 12. 1943. godine, ustrojena domobranska legija koja je trebala zaštiti sela od upada bandi. Na vijest u upadima u naša sela veliki broj naših vojnika povratio se u sela i stavio na raspolaganje domobranskoj legiji. Uz Marka Pejičića još je jedan naš sumještanin poginuo te godine.

       Stanje sela tijekom 1944. godine: Već u siječnju, bilježi Ljetopis, partizani napadaju naša sela i pljačkaju (odnijeli su 46 kola oružja, streljiva, živežnih namirnica i ostalog što su mogli odvesti. Početkom ožujka 1944. partizani su zauzeli Domaljevac i krenuli prema Tolisi. Tu su zaustavljeno kod gvozdene ćuprije i odbačeni natrag. Nakon ovog napada partizani nisu napadali svo do travnja 1945. godine. Razlog tomu je bila poplava koja je poplavila sva polja u proljeće te godine, pa su i ratna djelovanja malo utihnula. Nakon poplave pojavio se tifus od kojega je umrlo skoro 40 osoba u Matićima. Među njima je bio i posljednji matićki knez, Luka Pejić.

                                                  

                                             Luka Pejić, knez sela od 1939.- 1944. godine

                  Nakon povlačenja poplave, bilježi Ljetopis, četnici su napali Matiće iz smjera Čović Polja, a bitka je trajala oko tri sata i četnici su odbijeni. Kao odgovor Hr vata na sve ove napade 4. lipnja 1944. godine na velikoj skupštini pred samostanom ustrojena je „seoska vojnička zaštita“. Za obranu ovog područja ustrojena je 12. bojna – ustaške posade br. VII. koja je podijeljena na satnije. Prvi zapovjednik bojne bio je Salih Hasić iz Orašja, a od sredine kolovoza zamijenio ga je satnik Ivan Grgić iz Kupresa. Matićkom satnijom zapovijedao je Pejo Karlović.

                    Stanje tijekom 1945. godine:

Ovo je godina najvećeg i najtežeg stradanja sela u povijesti do dana današnjega. Naime, početkom travnja 1945. godine, trajala je ofenziva partizanskih snaga na potezu Srijema, Slavonije i sjeveroistočne Bosne, s ciljem zauzimanja (oslobođenja) tih teritorija u sklopu konačnog sloma fašističkih i nacističkih snaga u bivšoj Jugoslaviji. Snage koje su branile ovo područje nisu bile u stanju zaustaviti nadolazeće partizanske postrojbe. Nakon manjeg otpora koji je pružen na Dusinama 8. 4. 1945. godine, Matići su pali u popodnevnim satima toga dana. Tu su partizani privremeno smjestili svoje zapovjedništvo, do konačnog osvajanja cijele općine 9. i 10. travnja. Prilikom ulaska partizana u naše selo desio se incident, u kome je Anto Mikić (Markin) vidjevši da mu partizani pale kuću, istrčao iz podruma gdje se skrivao i bacio  na njih dvije bombe.

                                     

                                                                 Anto Mikić Markin

                                      

 Prema pričama koje sam čuo, Pavu Markovića partizani su strijeljali taj dan. Navodno Pavo je taj dan otišao do prodavaonice koja je bila u vlasništvu njegova oca Blaža. Partizani su ga zatekli ispred prodavaonice i pretresli. Prilikom pretresa našli su mu potvrdu od „ustaških vlasti“ da se može baviti trgovinom. Zbog osvete za Antin čin i navodno te potvrde Pavo je strijeljan. Dana 8. 4. 1945. godine više od tri stotine naših sumještana kreće na put prema Zagrebu. Došavši do Zagreba, 6. svibnja kreću prema Austriji da se predaju zapadnim Saveznicima. Na Bleiburgu se predaju Britancima koji ih izručuju partizanima, 15. 5. 1945. godine. Narednih petnaestak dana trajao je križni put i povratak kojeg mnogi nisu dočekali. Oko sedamdesetak ljudi i mladića iz našeg sela ubijen je u hajci i odmazdi partizanskih snaga tih dana.

                                                            

                                                Blaž Orkić Mrkonjić, nestao 1945. godine

            

                Drugi svjetski rat za naše suseljane trajao je do 24. 5. 1945. godine. Naime po zauzimanju našeg sela partizani novače u svoje postrojbe mladiće zatečene u selu i šalju u napad na Odžak i Prud. Junačka obrana Odžaka i Pruda posustala je 24. i 25. 5. 1945. godine, čime su završena borbena djelovanja na ovom području.

Sam Drugi svjetski rat završio je 2. 9. 1945. godine kapitulacijom Japana.

                             

                          Popis poginulih i nestalih u Drugom svjetskom ratu:

1.  Mato Dabić, sin Pave i Kate r. Mikić, bojovnik (Matići, 24. 7. 1928. –  poginuo u Vukovini kod Velike Gorice 15. 5. 1945., u boju s partizanima)

2. Joso Dabić, sin Marijana i Mare r. Mišković, vojnik (Matići, 12. 7. 1922. –  umoren u jednom od partizanskih logora 28. 12 1945.)

3. Ilija Dabić, sin Marka i Mare r. Orkić, domobran (Matići, 10. 7 . 1926. - nestao na nekoj od postaja na Križnome putu 1945.)

4. Ilija Dabić, sin Đure i Mare r. Vukić, vojnik (Matići, 3. 4. 1920. – podlegao mućenju u komunističkom logoru u Tesliću 1945.)

5. Josip Dabić, sin Marka i Janje r. Božić, vojnik (Matići, 30. 12. 1922. – ubijen na Križnome putu nepoznatoga nadnevka 1945.)

6. Petar Dabić, sin Mate i Ruže r. Dabić, civil (Matići, 27. 2. 1910. - ubijen na Križnome putu hrvatskoga naroda 1945.)

7. Marijan Dabić, sin Mate u Ruže r. Ivić, civil (Matići, 16. 7. 1895. – nestao na Križnome putu 1945., posmrtni mu ostaci nikada nisu pronađeni)

8. Ilija Dabić, sin Đure i Mare r. Vukić, vojnik (Matići, 3. 4. 1920. – podlegao mučenju u komunističkom logoru u Tesliću 1945.)

9. Marko Dabić, sin Marijana i Mande r. Martinović, muž Ruže r. Orkić, vojnik (Matići, 2. 10. 1920. – nestao na Križnome putu 1945., za grob mu se ne zna)

10. Marijan Draganović, sin Marka i Jele r. Živković, domobran, (Matići, 4. 2. 1920. – umro u komustičkom logoru 1945.)

11. Mato Draganović, sin Marka i Jele r. Živković, civil (Matići, 20. 7. 1911. – umoren u jednome od logora na Križnome putu 1945.)

12. Ilija Džojić, sin Ive i Mare r. Mijatović, domobran (Matići, 20. 12. 1915. – poginuo u Čađavici kod Donjeg Miholjca 5. 4. 1944. i tamo pokopan)       

13. Ilija Grgić, sin Marka i Mare r. Orkić, domobran (Matići, 29. 5. 1913. –  umoren u komunističkom logoru 1945.)

14. Vidan Ivanović, sin Marka i Kate r. Martinović, vojnik (Matići, 14. 2. 1923. – umoren 1945. u jednom od partizanskih logora)

15. Marijan Ivanović, sin Marka i Kate r. Martinović, domobran (Matići, 26. 4. 1927. – umoren u logoru 1945.)

16. Martin Ivanović, sin Marka i Kate r. Martinović, vojnik (Matići, 17. 10. 1919. – strijeljali ga partizani kod Odžaka 17. 5. 1945., tamo i pokopan)

17. Pero Ivanović, sin Ive i Luce r. Živković, domobran (Matići, 8. 3. 1925. –  ubijen na jednoj od postaja na Križnome putu 1945.)

18. Kata Ivić r. Mikić, žena Pejina, civil, 7. 6. 1906. – poginula u Dalju tijekom savezničkoga bombardiranja Osijeka i okolice 6. 9. 1944., tamo je i pokopana)

19. Marijan Ivić, sin Jose i Kate r. Mikić, vojnik (Matići 8. 10. 1922. – umoren na Križnome putu 1945.)

20. Ivo Ivić, sin Mike i Ruže r. Mikić, vojnik (Matići, 21. 12. 1922. – podlegao mučenju u tuzlanskome zatvoru „Štok“ 18. 7. 1945., pokopan u Tuzli, a tijelo mu je prenešeno 1946. u matićko groblje „Crnac“)

21. Marijan Ivić, sin Ilija, domobran (Matići, 17. 2. 1924. – ubijen na jednoj od postaja na križnome putu 1945.)

22. Ilija Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, muž Ane r. Mikić, civil (Vidovice, 13. 10. 1904. – mučki ubijen na križnome putu 1945.)

23. Marko Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, domobran (Matići, 4. 3. 1917. – ubijen na Križnome putu 1945.)

24. Josip Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, vojnik (Matići, 10. 1. 1922. – nestao na Križnome putu 1945.)

25. Mato Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, muž Mare r. Pajić, domobran (Vidovice, 19. 9. 1912. – umoren na Križnome putu 1945.)

26. Đuro Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, muž Mare r. Mijatović, domobran ( Matići, 18. 4. 1909. – preminuo od zadobivenih rana u Đakovu 21. 1. 1945., tamo je i pokopan)

27. Blaž Ivkić, sin Đure i Mare r. Mijatović, dječak (Matići, 3. 9. 1936. – poginuo od bombe 1945.)

28. Blaž Karlović, sin Marka i Ruže r. Mikić, vojnik ( Matići , 11. 4. 1925. – nestao na Križnome putu 1945., tijelo mu nikada nije pronađeno)

29. Petar Karlović, sin Marka i Ruže r. Mikić, domobran (Matići, 28. 9. 1918. – nestao na Križnome putu 1945.)

30. Mato Marković, sin Peje i Ruže r. Baotić, civil, (Matići, 12. 11. 1926. – 10. 4. 1945. godine poginuo od partizana u Matićima)

31. Josip Marković, sin Marka i Kate r. Mikić, domobran (26. 5. 1925. – ubili ga partizani nepoznatog nadnevka 1945.)

32. Ilija Marković, sin Pave i Kate r. Neretljak, vojnik (Matići, 8. 4.  1922. – nestao na Križnome putu 1945., tijelo mu nikada nije pronađeno)

33. Nikola Marković, sin Peje i Mare r. Ivić, domobran (Matići, 24. 5. 1918. – nestao na Križnome putu 1945.)

34. Pavo Marković, sin Marka i Mare r. Jurić, vojnik (Matići, 13. 6. 1915. – ubijen na Križnome putu 1945.)

35. Pavao Marković, sin Blaža i Mande r. Mikić, muž Mare r. Mikić, civil (Matići, 13. 1. 1904. – strijeljali ga partizani u Matićima 10. 4. 1945.)

36. Marijan Matkić, sin Nike i Kate r. Mišković, muž Mande r. Božić, vojnik (Matići, 15. 9. 1923. – ubijen kod mjesta Marija Gradec u općini Laško 14. 5. 1945., pokopan u Laškome)

37. Pavo Matkić, sin Marijana i Kate r. Žepić, civil (Matići, 17. 4. 1911. – nestao na Križnome putu 1945.)

38. Antun Matkić, sin Petra i Kaje r. Mišković, muž Mare r. Pejičić, vojnik (Matići, 18. 7. 1905. – umro od posljedica ranjavanja 29. 7. 1945.)

39. Mato Matuzović, sin Marka i Kate r. Bojanović, domobran (Matići, 24. 3. 1926. – ubili ga partizani na Križnome putu 1945.)

40. Marijan Mikić, sin Marka i Ivke r. Ivanović, domobran (Matići, 14. 3. 1916. – ubijen na Križnome putu 1954., za grob mu se ne zna)

41. Tomo Mikić, sin Marka i Ivke r. Ivanović, civil (Matići, 15. 4. 1908. – ubijen na Križnome putu 1945., umrlim proglašen 9. 5. 1946.)

42. Đuro Mikić, sin Marka i Janje r. Ivanović, ustaša (Matići 22. 4. 1908. – poginuo kod Staljingrada 1942., za grob mu se ne zna)

43. Antun Mikić, sin Tunje i Eve r. Mikić, domobran (Matići, 24. 4. 1921. – ubijen u Matićima od partizana 9. 4. 1945., nakon što je bacio bombu na kolonu partizana)

44. Mato Mikić, sin Ive i Marije r. Mikić, muž Mare r. Mikić, domobran (Matići, 17. 4. 1918. – poginuo 20. 7. 1943. u borbi s partizanima kod Bosanskog Šamca)

45. Josip Mikić, sin Pavla i Ane r. Ivanović, civil (Matići, 25. 2. 1909. – ubijen na križnome putu 1945.)

46. Ivo Mikić, sin Tunje i Eve r. Mikić, domobran (Matići, 18. 1. 1927. – nestao na križnome putu 1945., za grob mu se ne zna)

47. Mato Mikić, sin Tunje i Eve r. Mikić, domobran (Matići, 20. 10. 1923. – ubili ga partizani na nepoznatome mjestu 1945.)

48. Josip Mikić sin Marka i Ane r. Ivanović, domobran (Matići, 3. 6. 1913. – nestao na Križnome putu 1945.)

49. Josip Mikić, sin Marka i Lucije r. Kosić, vojnik (Matići,  19. 10. 1916. – nestao na Križnome putu 1945.)

50. Marko Mikić, sin Marijana i Ane r. Džebić, vojnik (Matići, 2. 7. 1924. – umro kod Požege 15. 7. 1945., tamo je i pokopan)

51. Pejo Mišković, sin Ante i Ane r. Vinković, civil (Matići, 25. 8. 1920. – ubijen u seoskom razračunavanju u Matićima 19. 3. 1942.)

52. Josip Mišković, sin Luke i Janje r. Mikić, ustaša (Matići 4. 9. 1924. – poginuo u borbi s partizanima kod Vidovica 8. 4. 1945.)

53. Joso Mišković, sin Marka i Mare r. Orkić, muž Jele r. Orkić, pričuvni domobran (Matići, 10. 4. 1901., utopio se u blizini crkve u Tolisi 5. 5. 1942., idući na prijavak)

54.Pejo Neretljak, sin Mate i Kaje r. Draganović, oružnik (Matići, 13. 2. 1919. –  poginuo od četnika 12. 9. 1941.)

55. Josip Neretljak, sin Petra i Mare r. Mikić, vojnik (Matići, 22. 9. 1913. – ubijen na Križnome putu 1945.)

56. Ivo Neretljak, sin Marka i Mare r. Mišković, domobran (Matići, 6. 5. 1924. – ubijen od partizana 1945., za grob mu se ne zna)

57. Mato Neretljak, sin Marka i Ane r. Krištić, civil (Matići, 7. 9. 1904. – ubijen na Križnome putu 1945.)

58. Luka Neretljak, muž Mare r. Mišković, pričuvni domobran (Matići, 9. 8. 1903. – utopio se u blizini crkve u Tolisi 5 .5 1942., žureći na prijavak)

59. Pejo Orkić, sin Marijana i Ane r. Živković, domobran (Matići, 12. 1. 1920. – nestao na Križnome putu 1945.)

60. Luka Orkić, sin Marijana i Pavke r. Marković, civil (Matići, 11. 9. 1907. – nestao na Križnome putu 1945.)

61. Pavao Orkić, sin Petra i Eve r. mikić, vojnik ( Matići, 20. 1. 1914. – nestao na Križnome putu 1945.)

62. Pavo Orkić, sin Petra i Janje r. Marković, vojnik (Matići, 14. 6. 1923. – strijeljali ga partizani na nepoznatom stratištu na Križnome putu 1945.)

63. Ivo Orkić,  sin Pave i Mande r. Pejić, 23. 11. 1919. –  nestao na Križnome putu 1945.)

64. Marijan Orkić, sin Pave i Luce r. Mijić, oružnik (Matići,  16. 10. 1911. – poginuo u rujnu1941. u borbi s četnicima na Romaniji, za grob mu se ne zna)

65. Marijan Orkić, sin Pave i  Mande r Pejić, domobran (Matići, 27. 5. 1912. – nestao na Križnome putu 1945.)

66. Blaž Orkić, sin Ilije i Janje r. Mišković, civil (Matići, 23. 3. 1905. – ubijen na Križnome putu 1945., za grob mu se ne zna)

67. Luka Orkić, sin Petra i Kate r. Ivanović, vojnik (Matići 3. 8.  1924. – nestao u partizanskom četveroredu 1945.)

68. Antun Orkić – Babić, 1914. – 1945. godine nestao

69. Joso Orkić, sin Pave i Mare r. Matkić, domobran (Matići, 4. 5. 1922. – ubijen na Križnome putu 1945., ne zna mu se za grob)

70. Joso Orkić, sin Blaža i Ruže r. Ivanović, dječak (Matići, 17. 8. 1932. – poginuo od bombe 24. 11. 1945.)

71. Đuro Paradžiković, sin Marka i Kate r. Prgić, muž Mande r. Dabić, vojnik (Matići, 28. 9. 1913. – poginuo u Starome Selu kod Smederevske Palanke 12. 4. 1941. u borbi s Nijemcima, tamo je i pokopan)

72. Mato Pavić, sin Antuna i Mare r. Pejičić, domobran (Matići, 11. 6. 1919. – nestao na Križnome putu 1945.)

73. Ilija Pavić, sin Antuna i Mare r. Pejičić, domobran (Matići, 5. 9. 1923. – 1945. nestao na Križnome putu 1945.)

74. Marko Pavić, sin Antuna i Mare r. Pejičić, muž Ane r. Neretljak, pripadnik četničke vojske (Matići, 12. 6. 1913. – ubili ga pripadnici seoske legije u Boku 18. 1. 1944.)

75. Mato Pejić, sin Ilija i Luce r. Mišković, vojnik (Matići, 20. 11. 1923. – nestao na Križnome putu 1945.)

76. Ilija Pejić, sin Jose i Mande r. Mikić, domobran (Matići, 29. 3. 1922. – umoren na križnome putu 1945.)

77. Pero Pejić, sin Ilija i Luce r. Mišković, domobran (Matići, 21. 3. 1921. – umoren na Križnome putu 1945.)

78. Petar Pejić, sin Marijana i Luce r. Mišković, domobran (Matići, 24. 6. 1925. – nestao na Križnome putu 1945.)

79. Đuro Pejić, sin Ive i Mare r. Neretljak, oružnik (Matići, 27. 11. 1919. –  strijeljan od partizana kod Bos. Šamca 1945.)

80. Ivo  Pejić, sin Jose i Mande r. Mikić, civil (Matići, 24. 4. 1925. – ubijen u Matićima 22. 12. 1945.)

81. Marko Pejić, sin Blaža i Ane r. Milić, domobran (Matići, 9.1. 1926. – ubijen na Križnome putu 1945.)

82. Marko Pejičić, sin Pave i Luce r. Mišković, pripadnik Njemačke vojske (Matići, 15. 2. 1917. –  ubijen od žandara u Matićima 22. 8. 1943.)

83. Pavao Pejičić, sin Đure i Kate r. Mikić, muž Ane r. Draganović, domobran (Matići, 2. 1. 1914. – strijeljan u Goricama kod Guče Gore 26. 11. 1944. nakon boja s partizanima, tamo je i pokopan)

84 . Marijan Pejičić, sin Mate i Mande r. Mikić, domobran (Matići, 23. 7. 1925. – ubijen na Križnome putu 1945.)

85.Vidan Pejičić, sin Jose i Mande r. Peranović, domobran (Matići, 16.2. 1920. – ubijen na Križnome putu 1945., ne zna mu se za grob)

86. Luka Pejičić, sin Ive i Mande r. Draganović, muž Kaje r. Mikić, domobran (Matići, 26.11. 1919. –  poginuo 6. 9. 1941., za grob mu se ne zna)

87. Josip Pejičić, sin Jose i Mande r. Peranović, domobran (Matići, 22. 2. 1918. – poginuo 25. 10. 1941. kraj Višegrada u boju s četnicima, tamo je i pokopan)

88. Ivan Živković, sin Mate i Marte r. Prgić, vojnik (Matići, 16. 3.  1927. – nestao na jednoj od postaja na Križnome putu 1945.)

89. Mato Živković, sin Josipa i Lucije r. Mišković, domobran (Matići, 2. 10. 1916. – umoren na Križnome putu 1945.)

90. Mato Živković, sin Marka i Luje r. Neretljak, domobran (Matići, 20.10. 1922. – nestao na Križnome putu 1945.) 

91. Marko Živković, sin Mate i Marte r. Grgić, civil (Matići, 24. 4. 1921. – pronađen mrtav blizu Otoka kraj Vinkovaca 1. 3. 1945.)

                                                                 Autor teksta; Joso Orkić - Joza

USKORO