Od kada je matićka kapela trudom mještana i uz potporu župne crkve i samostana postala filijalna crkva, od tada se Matićani šale na račun gvardijana da će se odvojiti od župe Tolisa i postati samostalna župa. Naravno, sve je samo šala i svi ju tako shvaćaju i prihvaćaju. Mještani sela duboko su vezani uz crkvu i samostan. Osjećaju ponos što su dijeleći tešku i bremenitu prošlost s franjevcima, ostali i opstali svoji na svome, a osim toga i u sastavu župe do današnjih dana. Pije 240 godina Tolisa je dobila status samostalne kapelanije čija se nadležnost protezala i na selo Matići. Četiri stoljeća je franjevački red snabdijevao katoličko stanovništvo Bosne duhovnim, pravnim pa i materijalnim namirima. Kroz sve to vrijeme od strane aktualne vlasti su bili tretirani i promatrani kao potencijalni izdajnici i uhode Habsburške Monarhije. Imali su neupitnu potporu Svete Stolice. Onda je Austro – Ugarska okupirala Bosnu, koja im je pripala De facto dok je De iure pripadala Otomanskom Carstvu. U takvim prilikama, na sveopće zgražanje franjevaca, Vatikan je odlučio da Bosnu podijeli na tri biskupije: Vrhbosansku nadbiskupiju, Banjalučku i Mostarsko – duvanjsku biskupiju. Na čelo Vrhbosanske nadbiskupije kojoj je pripadala i župa Tolisa je došao dr. Josip Stadler. Od prvoga dana pa skoro četrdeset godina njegovog pastoralnog djelovanja na čelu nadbiskupije bio je u sukobu s franjevcima. Uvodio je reforme koje su protresle crkveni sustav u Bosni i povjerenje građeno 400 godina. Nije prošao prijedlog đakovačkog biskupa Josipa Strossmayera da za biskupa bude izabran netko od priznatih franjevaca kao što su fra Martin Nedić, fra Grgo Martić ili fra Jako Baltić. Nije mogao biti franjevac, morao je biti netko iz svjetovnog klera, petrovac ili dijacezanac kako se kod nas kaže. Nadbiskup Stadler je uveo dosta novina, a jedna je bila podjela župa u Bosni. Kako se nisu mogli dogovoriti petrovci i franjevci 1883. godine, presudila je Sveta Stolica. U toj podjeli su sve župe odijeljene od stare župe Tolisa ostale u franjevačkim rukama (Vidovice i Domaljevac). Sve se čini da je biskup Strossmayer imao prste u tome uz, dakako, fra Martina Nedića, koji je od 1775. godine boravio kod njega u Đakovu. Fra Martin se vratio u Tolisu 1882. godine u vrijeme previranja i sukoba između nadbiskupa i franjevaca o podjeli nadležnosti nad župama odnosno vjernicima. Čini se da je utjecaj i prijateljstvo između Strossmayera i Nedića bilo presudno da nijedna od tri župe proizašle iz stare župe Tolisa nisu pripale petrovcima. Tako je ostalo sve do početka XX stoljeća. Točnije, sve do 1901. godine kada je župa sv. Vida u Vidovicama pripala svjetovnom kleru. Odmah iduće godine osnovana je nova župa na prostoru župe Tolisa. Bila je to župa Oštra Luka, kojoj su osim sela Oštra Luka pripadali Bok i Bukova Greda. Kao što se vidi na fotografiji da je sjedište župe bilo u Boku i Matići bi bili dio nove župe koja je pripala petrovcima. Sretna okolnost po Matićane bila je izričiti zahtjev begova Gradašćevića (Dervišbeg i Avdibeg) prigodom prodaje zemljišta da crkva služi jednako mještane oba sela. Kako se vidi, Stadler je ostavio mogućnost da ako se ne obavi ova transakcija i kupi zemljište u Boku (što je bila opcija) da se i selo Matići odvoji od župe Tolisa i pripoji novonastaloj župi.
Na kraju će se netko s pravom zapitati: zašto je toliko bitno pripadalo mjesto i mještani redovničkoj ili svjetovnoj župi kad je u biti sve isto? Vjerujte, nama je i te kako bitno!
Nema komentara:
Objavi komentar