Par mjeseci nakon izvješća o stanju duša sa fotografije koje je sačinio toliški župnik Kostrčanini fra Stjepan Mikić – Švabić (1809. – 1868.) i proslijedio Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, nastao je zanimljiv dokumentirani trag u vidu pisanog izvješća od 15. veljače 1855. godine, između austrougarskog konzularnog agenta Maričića i glavnog konzula Dimitrija Atanaskovića. Naime, u tom izvješću Maričić izvješćuje konzula o teškom stanju kršćanskog kmetskog stanovništva, a kao primjer navodi zloporabu nad kmetovima sela Kostrč. On piše konzulu da mu se žalio 51 kućni starješina iz sela Kostrč i tri iz sela Donja Mahala da im je nepravedno oduzeta zemlja koju su njihovi preci pretvorili od močvare u obradivu površinu još od 1765. godine. Vlasti su im dozvolile da na istu 60 godina ne plaćaju porez, a kad je to isteklo 27 godina su plaćali samo desetinu. Hadžiefendija iz Srebrenice prisvojio je ovu zemlju 1852. godine i prodao je Alibegu iz Modriče. Tražili su od Maričića da posreduje kod vezira da im se zemlja vrati. Ne zna se epilog ove žalbe (za sada), ali pozornost privlači spomenuta povlastica iz 1765. godine, to jest isušivanje močvarnog zemljišta i pretvaranje istog u obradivu površinu za koju im je vlast dala dugoročnu odgodu plaćanja poreza na istu. Početkom šezdesetih godina 18. stoljeća iz nepoznatih razloga su se iselile četiri obitelji Živkovića iz Matića, iako su dvadesetak godina proveli na ovom mjestu. Te četiri obitelji su buduća jezgra sela u nastajanju, Kostrča (Kosterča, kako piše fra Stjepan Mikić). Potomci Nikole/Mike Živkovića su kostrčki Mikići i već spomenuti fra Stjepan Mikić kao i njegov brat fra Martin Mikić (zanimljivo je to da su i fra Stjepan i fra Martin kršteni kao Ivo Mikić u obitelji Ilije i Mande r. Verković). Potomci Miška/Mije Živkovića su današnji Miškovići, a potomci Petra, Ilije i Ive Živkovića su današnji kostrčki Živkovići. Sada kada se zna za ovu poreznu olakšicu onda je velika vjerojatnost da su se isti iselili poradi isušivanja zemljišta bare Crnac i bare Kostreš, gdje su sebi i svojim potomcima osigurali dovoljne količine obradive zemlje da se na nju vraćaju unatoč ratu i progonu (1788. – 1791.), poplavama, kugi (1813. - 1815.) i drugim nedaćama iz tog vremena. Povlastica je bila aktuelna i u vrijeme kada je gradačački kapetan bio beg Husein Gradaščević, sve do 1825. od kada su do sporne 1852. godine kostrčani plaćali porez desetinu na tu zemlju
Po svoj prilici je Osmanski namjesnik u Bosanskom ejaletu, Mehmed paša Kukavica, poznat po svom zalaganju za unapređenje pokrajine kojom je upravljao, potaknuo ideju s gradačačkim kapetanom o isušivanju zemlje u ovom dijelu Posavine. Budući da je u to vrijeme ovaj kraj imao veoma malo obradivih površina, a još manje stanovnika, te puno bara, močvarnog zemljišta i šuma, nimalo ne čudi ovakav potez vlasti davanje zemlje otete bari i močvari u dugoročan najam oslobođen svih poreza.
Postoji mogućnost da su potomci Ilije Matuza u Matićima isušivali zemljište oko bare Župelj, što se vidi iz vlasništva nad zemljištem oko Župelja (Mikići, Pejići i Orkići) te su i oni dobili porezne olakšice. Također, moguće je da se nešto slično dogodilo i sa današnjim selom Domaljevac. Naime, prvi naseljenici današnjeg sela Domaljevac bili su mještani Tolise koji se od 1763. godine preseljavaju i čine jezgru budućeg sela. To su obitelji Đurkovića, Vukića, Tepeluka, Bjelobrkovića i Gašparovića. Ničim nije potvrđeno da su ove obitelji naselile današnje selo Domaljevac zbog tog što su isušivale bare oko istoga, nego se podudaraju godine naseljavanja Tolišana na ovu lokaciju i povlastice koje su, potvrđeno, dobili Kostrčani.
Povlasticu na zemlju otetu močvari 1765. godine, najvjerojatnije je kmetovima dao vezir Mehmed paša Kapudan (1765. – 1776.), ili gradačački kapetan u čijoj je nadležnosti bio ovaj kraj.
Ničim nije isključeno, ali niti potvrđeno, da i ostala sela u našem okruženju (Tolisa, Donja Mahala, Vidovice, Kopanice, Ugljara, Bok i Oštra Luka) nisu iskoristila takvu mogućnost budući da je cijeli ovaj kraj obilovao kvalitetnom zemljom prekrivenom mnoštvom sitnih vodenih površina, koje su uz malo dobre volje (suglasnost vlasti) i puno truda mogle postati ono što danas jesu.
Ako su se događaji u tom vremenu odigrali na spomenuti način, to bi bacilo novo svjetlo na tvrdoglavo vraćanje naših predaka u Osmansko Carstvo u kom su bili, sve do 1878. godine, građani drugoga reda.
Nema komentara:
Objavi komentar