Kada se rezimira nečiji život nabrajaju se djela koja je činio. Osjećaje i
misli ljudi ponesu sa sobom, oni nisu vidljivi i opipljivi kao djela. Na
temelju učinjenog prosuđuje se kakva je tko bio osoba. Osoba o kojoj danas
pišem je bio čovjek izraženog pa čak i dominantnog karaktera. Domaćin staroga
kova, neprikosnoveno vjerski nastrojen
sa osjećajem za brata u potrebi. Ovakvom njegovom svjetonazoru uvelike je doprinijela
činjenica da mu je brat bio svećenik. On je Ivo Lucin.
Ivo Pejičić rodio se 10. 3. 1910. godine u obitelji Pave i
Luce rođene Mišković. Vrlo je mlad ostao bez oca koji je umro 1922. godine. Kao
najstariji sin, sa dvanaest godina, počeo je raditi sve muške poslove i brinuti
o kući. Odgajan u vjerskoj katoličkoj obitelji sve nedaće prihvaćao je kao „Božju
volju“. Jedan od težih trenutaka u životu zacijelo mu je bio onaj kada mu je u
kolima 1943. godine izdahnuo brat Marko na putu prema bolnici. Nakon tog
događaja u Đakovu je 1946. godine zaređen za fratra njegov brat Đuro koji je
uzeo redovničko ime Krunoslav.
Svake godine oko Božića i Uskrsa obišao bi nekoliko obitelji
u potrebi i odnio im nekakav dar.
U Crkvu je svako malo nešto davao. Kakva god bi bila akcija
da se nešto prikuplja on je bio jedan od prvih koji je davao te poticao i druge
da to učine.
Ima jedan događaj za koji sam slučajno čuo a to je da je
1980. godine prodao kravu i sav novac darovao Crkvi koja je prikupljala sredstva
za gladne u Africi. Za ovaj slučaj zna mali broj ljudi u selu jer Ivo Lucin
nije davao da bi se o tom pričalo nego iz samo njemu znanih pobuda.
U gradnji kapele / crkve u Matićima 1967. godine, osim
materijalne potpore, dao je veliki doprinos kao prvi čovjek seoskog odbora za gradnju
iste. Kada sam radio brošuru „Od kapele do crkve 50 godina“ nigdje nisam mogao
pronaći fotografiju kapele iz vremena gradnje. Naravno, našao sam je u
ostavštini (fotografijama) Ive Lucina, kod njegove obitelji.
Fotografija iz vremena gradnje kapele/crkve
Ivo Pejičić je umro 1987. godine
JO
Nema komentara:
Objavi komentar