NEDJELNJI KUTAK ZA MLADE: EKIPA LJUBAVI

 

Ekipa ljubavi

Ponekad se je teško oduprijeti pritiscima i problemima koji nas snađu. Često nismo krvi za njih, nego dođu kao posljedica tuđeg utjecaja i postupaka. Ostaje gorčina kada takvi problemi padnu na leđa drugome, nekome tko se nikad nije susretao s tim ili mu to dođe kao jedna velika prepreka u daljnjem napredovanju i ostvarivanju uspjeha.

Neki ne izdrže pritisak pa im sve padne u vodu, propadnu, iscrpe svoje snage i ne mogu se više braniti, teret im postane pretežak i oni klonu. Drugi su toliko snažni i imaju toliko vjere u sebe da se uz sve napore, koje pokrenu, uz svo iskustvo, koje su stekli tokom dugoročnog rada i djelovanja i uz snažnu volju, uspiju se izvući iz tame i vrtloga, koji bi nas odveo u nepovrat. U takvim situacijama veliku pomoć mogu pružiti prijatelji, poznanici i kolege, koje upoznamo i prihvatimo ih kao prijatelje, te im ponudimo svoje povjerenje u nadi da će nam pomoći.

Nije rijetkost da zajednica propati zbog jednoga ili jedne stvari, ali problem je kada se zajednica uništi od strane društva zbog pojedinca ili propusta. Tko je kriv tko nije, odlučuju oni koji su za to postavljeni i plaćeni, ali svakako svi posjedujemo vlastiti sud i razum da uvidimo dobro i loše. Istina je da jedno loše djelo može zaprljati stotine dobrih, ali ne mora značiti da se dobra djela trebaju zanemariti zbog jednog lošeg.

Poznavati snagu dobrih i loših djela je vrlina rijetkih. Nije svatko spreman oprostiti jedno loše djelo, jednu ružnu riječ ili propust uz hrpu dobrote, hrpu provedenih sati pomagajući, hrpu radnih dana, uspjeha i ljubavi. Naučeni smo i od roditelja i od prirode da zapažamo loše i opasne stvari ili događaje, brže i bolje nego one bezopasne ili dobre, jer od dobrote ne moramo bježati, ona nas neće povrijediti, ali zlo je ono što nas tjera u bijeg, zato ga svi i osuđujemo. Oni koji se bave dobrotom i pomaganjem dobro to znaju i prihvaćaju, jer im nije važno što ljudi misle, njima je važno da nekome uljepšaju dan, pomognu potrebitima i postave bar jedan osmjeh na lice.

Svojim djelovanjem u ovo blagdansko vrijeme mnogi zaslužuju pohvalu za svoje zalaganje u dobročinstvu i pomaganju. I ove godine je učinjeno puno dobra, kako bi nekome pomogli i uljepšali blagdane. Naročito je lijepo kada možemo vidjeti spremnost naših bližnjih na pomaganje i spremnost mladih da pomogu jedni drugima.

Ne može se reći niti hobi niti posao, ali ljubav djelovanja mladih, ali i svih članova, Crvenog križa, i u teškom vremenima, nije izostala. Nitko im ne zapovjeda, nitko ih ne tjera, nitko ih ne smeta, nego oni iz svojih mogućnosti i svoje dobrote, pomažu onima kojima je to potrebno. Oni što imaju to i daju, koliko su u mogućnosti toliko i pomognu. Kada njima netko pomogne oni tu pomoć preusmjere na one potrebitije. Rade cijele godine, a uvijek su spremni odazvati se. Iz ljubavi i iz vlastitog džepa pružaju onome tko je u nuždi, neovisno o organizaciji ili oznakama, ti ljudi su po prirodi, a i struci, dobročinitelji i heroji koji čuvaju svijet, kao zajednica cijeli svijet, a kao pojedinci čuvaju svjetove pojedinaca, kojima pomažu. Ne traže za sebe naknadu ili pozornost, njima je potrebna jedino pomoć, kako bi drugima još više pomagali. Nisu sebični, nisu licemjerni, ne hvaste se i ne potražuju ništa, ali su spremni obraniti svoje vrijednosti i one koji se sami ne mogu obraniti. Oni su svoje djelovanje predali drugima zbog ljubavi i ljudskosti. Oni su humani, nepristrasni, neutralni, neovisni, dobrovoljni, jedinstveni i univerzalni. Rijetko tko im može i smije prigovoriti ili zamjeriti, jer oni čine toliko toga za zajednicu da im se to ne može nadoknaditi. 

Ne moramo biti članovi neke organizacije ili biti pod oznakama, kako bi mogli pomagati, iako je uvijek lakše i ljepše pomagati zajedno. Unatoč tome, od heroja dobrote uvijek možemo naučiti nešto i tražiti pomoć ako nam je potrebna, ali i pružiti pomoć ako možemo. Ako nismo sigurni kome trebamo pomoći ili ne poznajemo toliko dobro ljude, a možda nemamo dovoljno samopouzdanja da sami nešto pokrenemo, pomozite onima koji pomažu, bit će vam zahvalni i oni, ali i ljudi kojima pomažu, isto tako i ako zatrebate pomoć ne ustručavajte se potražiti ju, jer predanost dobru je njihov poziv koji su odabrali. Oni nisu netko koga vi ne poznajete, oni su ljudi koji hodaju među nama, ali su heroji koje krase posebne moći, vjerojatno najmoćnije i najvrijednije na svijetu.

Hvala svima koji su pomogli, u ovo blagdansko vrijeme, onima kojima je bilo potrebno, a posebna hvala Crvenom križu, kojima je to životni poziv i koji neovisno o vremenu, datumu i mjestu, šire dobrotu, pomaganje, čuvaju zdravlje i život.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: ČAROLIJA

 

Čarolija

Bliži se Božić i vrijeme, koje je za većinu ljudi najljepše i najradosnije. Pripremamo se za proslavu tog velikog kršćanskog blagdana i duhovno i fizički. Posvuda su blješteća svjetla, lampice, razni ukrasi, božićna drvca, miris najfinijih kolača, koji nas čekaju u toplom okruženju pored peći, a koji su najbolji lijek protiv vanjske hladnoće i tmurnosti. Čuju se božićne pjesme i zvuci blagdanskog ugođaja sa svih strana, djeca su najveselija, a svi se zajedno okupljamo kako bi se u zajedničkom duhu ponovno prisjetili da je život lijep i da smo sretni što imamo obitelj i prijatelje, koji nas vole. Na kratko vrijeme zaboravimo na obaveze, probleme i nedoumice jer smo zaslužili osjetiti ljubav i toplinu ljudi, koji nam nešto znače i jednostavno se zahvaliti što smo bili dobri protekle godine i što nismo uspjeli upropastiti svoj život, nego smo ga izgradili na pohvalu svih.

Nije svakome Božić ista bajka. Ljudi ponekad, ali nažalost sve češće, zaboravljaju svrhu i ljubav koju ovo vrijeme pruža. Svi znamo da je to dan na koji obilježavamo Kristovo rođenje i početak njegove ovozemaljske patnje, kao što i svaki čovjek tako započinje, ali osim što poznajemo sve religijske običaje i dobrotu vjere, zaboravljamo tko smo mi i zašto se ponašamo, kako se ponašamo, za vrijeme božićnih blagdana. To vrijeme je prilika da poboljšamo odnose sa svojim bližnjima, zaboravimo sve probleme koji nas muče i u zajedništvu proslavimo Božić. Preijepo je vidjeti okićen bor u kutku sobe, vatru kako pucketa u peći, osjetiti miris kolača, čaja i kuhanog vina, čuti smijeh i osjetiti radost ljudi, primiti i poklanjati darove koje smo brižno pripremali, ali sve je to uzaludno ako ne poznajemo svrhu svega i ako ne prepozanjemo zasluge poštovanja prema drugima. Moramo zaboraviti kratko na sebe i potisnuti svoj ego, svoja nastojanja i svoje probleme i iskazati poštovanje drugima, jer i oni se trude uljepšati blagdanski ugođaj svim snagama. Jako brzo sve može propasti zbog jednog malog nesporazuma ili svađe. Upropastiti priliku jedinstva i ljubavi. Tada sve što smo pripremili, od božićnog drvca do poklona, gubi svoju čaroliju i nema smisao. Čovjek je taj koji daje moć stvarima da mogu uljepšati Božić. Zajedničko kićenje bora je uspjeh, kolači pripremljeni s ljubavlju su puno ukusniji, smijeh i veselje je melodija, koju očekujemo svi ok sjedimo sami u depresivnim minutama iščekivanja, pokloni nisu mjerilo ljubavi i pažnje nego je ljubav i pažnja u njima, posveta drugoj osobi koja nam znači. Moramo biti spremni zahvaliti za sve što imamo i što primamo, oprostiti sve što iskrsne jer svi se trudimo da bude lijepo  iskreno. Moramo biti spremni zavoljeti i inspirirati druge, pokazati im i pružiti primjer ljubavi i prihvaćanja.

Božić je i prilika da se iskažemo u ljubavi i ljudskosti i pomognemo drugima, kome je pomoć potrebna da i oni osjete ljubav i prihvaćanje Božića. Ne moraju to biti zahtjevne stvari ili skupi pokloni, ali svakome je poklon nešto što mu nedostaje. Nekome je topao osmjeh ili lijepa riječ komplimenta najbolja stvar koju će tog Božića dobiti, jer mu nitko skoro nije rekao nešto lijepo. Netko je sam pa mu je društvo i razgovor najbolje što mu možete pokloniti, bolesnima pomoći u oporavku, žalosnima pružiti utjehu, siromašnima dar milosti, svakome po potrebi. Kažu da je Božić vrijeme darivanja, ali je to zapravo vrijeme ljubavi i pomaganja, nekima je naša pomoć jako potrebna, a malim znakom vlastite pažnje možemo nekome uljepšati bar jedan dio godine. Odazvati se na akcije pomaganja je moralna dužnost svakog čovjeka. Imamo priliku pokazati svoju ljudskost, spremnost na zajedništvo, snagu ljubavi i pomaganja, ali i moralnu vrijednost, pa trebamo biti spremni dati sve od sebe i svatko po svojim mogućnostima pomoć nekome kome je zaista potrebna. Toliko se akcija organizira i raspisuje sve od strane dobri ljudi za one kojima je to potrebno, nikome od nas neće nedostajati jedan obrok, novčanica iz novčanika, osmijeh sa usana ili glas ako progovorimo, ali ono što će nastati je sreća s obje strane. Bit ćemo sretni što imamo priliku nekome pomoći, to je čin zahvalnosti na svemu što imamo jer možemo pomoći nekome, a da sami ne iziskujemo tako nešto, a nikada ne znamo kada će nama biti potrebna pomoć ili da li smo sami bili objekt pomaganja, pa sami ustrajemo pomoći drugima.

Božić je prilika da čovjek vidi kako je moguće da svi živimo u sreći i radosti, miru i prijateljstvu, dobroti i poštovanju s drugima. Možda to jest na kratko vrijeme, ali bar znamo da je moguće. Zašto onda to sve prestaje? Zašto čovjek zaboravi na sva dobra djela kada dođe nova godina? Zašto ne možemo biti dobri i uzajamni jedni s drugima tijekom čitave godine, ili bar pola godine ako možemo? To bi bio veličanstven uspjeh. Božić nam je motiv da se popravimo za kratko vrijeme, ali i primjer da budemo takvi i cijelog svog života, a ponosno stoji protiv svih izgovora. Sramota je ne pomoći nekome, samo ako nitko nije organizirao neku humanitarnu akciju, što nitko drugi ne pomaže ili što nije „vrijeme“ za pomaganje. Pomaganje je mjera ljubavi i ljudskosti, a naš je zadatak živjeti kao ljudi na ovom svijetu, pa se pitamo, tko je veći čovjek, ja ili ti? Neka nam Božić bude primjer za cijelu godinu za svaku godinu, i dobra djela dobrih ljudi, koji su spremni i u mogućnosti pomoć drugima budu zvijezde vodilje do štalice u kojoj se najazi najveće dobro povijesti i budućnosti čovječanstva. 

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: DOBRE STVARI SU RIJETKE

Dobre stvari su rijetke

Govorili smo o prilikama, povjerenju, značajkama koje čine naš život ljepšim, jednostavnijim, radosnijim i zanimljivijim, ali svi znamo kako je teško preuzeti sve dobro iz svijeta i živjeti na način, koji zadovoljava čovjekove potrebe za srećom i prihvaćenošću. Na svijetu postoji previše zla i nepoznatog pa čovjek nikada nije siguran u stvari koje ga okružuju ili odluke koje donosi. Ipak, bez postojanja kaosa i nepoznanice, svijet ne bi mogao opstati, jer, uz to što bi bilo jako dosadno, previše reda  znanja dovodi do burnih reakcija, koje su kao bomba, koja svaki trenutak može eksplodirati. Tanka je crta između reda i kaosa, a ona nam je toliko potrebna jer je to naše idealno mjesto postojanja, drugačije ne znamo i nije dobro kada prekoračimo na jedu od strana. Koliko god sami upravljali našim odlukama i vodili svoj život po određenom šablonu koji se nama dopada, postoji bezbroj čimbenika koji utječu na naš život, a na koje mi sami ne možemo utjecati. Pririoda, drugi ljudi, fizička ograničenja, sloboda, postignuta znanja, iznenadne promjene, bolest, smrt i razni drugi čimbenici konstantno napadaju naše živote. Htjeli smo prošetati, pada kiša, želimo ubrati jabuku s drveta, previsoko je, želimo putovati po svijetu, nemamo novac, a tu su i granice, želimo osnovati obitelj, dobijemo karcinom i umremo za godinu dana, a mi na sve to ne možemo utjecati, samo prihvatiti i boriti se s tim. Obući ćemo kabanicu i ipak prošetati, popet ćemo se na ljestve i ubrati jabuku, zaradit ćemo novac i putovat ćemo po svijetu, liječit ćemo se i osnovat ćemo obitelj.

Svijet je sastavljen od ljudi koji rade i koji se trude. Od onih koji se usude hodati po kiši, koji su vrijedni donijeti ljestve, onih koji su inteligentni i sposobni za rad i zaradu, oni koji su hrabri boriti se sa svime što se pred njih stavi. Lijeni, oholi, tvrdoglavi, kukavice, lihvari i slični, upropaštavaju svijet za ono malo vremena koje im je dano, ali uspiju napraviti toliko štete da ostali jedva stižu popravljati porušeno. Takvo je mjesto na kojem živimo, puno je načina kako odraditi nešto loše, a jedan, ako imamo sreće, kako odraditi nešto na dobar i jedinstven način. Mnogi ne znaju ili ne prepoznaju jedan pravi način kako odraditi zadatak, to je invalidnost pojedinca, ali na sreću nismo sami pa postoje ljudi koji znaju kako riješiti određene probleme. Postoje stvari koje svi poznajemo i znamo ih raditi bez problema,a postoje stvari koje znaju samo pojedinci ili određene grupe pa smo im zahvalni što postoje. Svi znamo kako disati, ali ne zna svatko kako dišemo, a vjerojatno nitko zašto dišemo. Svi znamo otvoriti vrata, ali ne znamo svi napraviti vrata. Svi znamo da bolesti, bakterije, virusi i slično postoji, ali ne znamo svi kako ih liječiti i što je dobro za nas, svi znamo što je auto, ali rijetki znaju što se dogodi kada se auto pokvari i kako to popraviti. Da vam da netko alat i kaže da popravite kamion, većina bi stajala i, što bi rekli, gledali k´o tele u šarena vrat, možda bi udarili po nečemu, ali izgledali bi kao čimpanze salatom, dok bi se našle osobe koje bi bez problema znale što trebaju uraditi i kako riješiti problem.

Nismo jednaki, veličanstvena je stvar što je tako, ali nismo ni toliko različiti, slični smo, ali skroz drugačiji. Raduje nas što imamo piliku upoznati i razumjeti druge ljude koji nisu kao mi, jer da smo isti ako poznajemo sebe, poznajemo cijeli svijet, a to bi bilo dosadno i besmisleno. Tada bi se slobodno mogli nazvati robotima i potrošnim materijalom. Prihvaćamo nejednakosti u njihovim granicama i radimo s ljudima koji su slični nama. U bolnici rade zdravstveni radnici i dodatno osoblje, ali ne rade inžinjeri ili austronauti. Vatrogasci gase požare, pravnici se bave pravom, političari vlašću, znanstvenici otkrivanjem svijeta i službom ljudima, ali smo svi ljudi koji imaju priliku postati ono za što su sposobni, koliko im to prilike i stanja dozvole. Ne možemo svi biti liječnici, inžinjeri ili astronauti, ali možda smo dobri zidari, možda dobri stočari, možda volimo kuhanje. Sasvim je svejedno što to radimo i čime se bavimo, sve dok uživamo u poslu, obavljamo ga najbolje što možemo i trudimo se ovaj svijet ne učiniti gorim i težim nego što on mora biti. Zato se dizači utega natječu s drugim dizačima utega, trkači s drugim trkačima, zato postoje kategorije u sportovima, pravila i ograničenja u sportovima, državama, religijama i svijetu.

Ne bi nam bilo ugodno da nas stave u ring sa borcem koji ima stotinjak kilograma, dva metera visine i petnaest godina iskustva u svom poslu, osim ako nismo slični njemu i prihvaćamo izazov. Trebali bi poštovati svačiji način djelovanja i razmišljanja, jer možda on zna više od nas. Ne trebamo se miješati u tuđe struke i živote, ako ne poznajemo dovoljno temu, mjesto i način radnje, jer to se nikad ne isplati. Puno je načina kako neštoo upropastiti i ne napraviti dobro, a jedan, ako imamo sreće i više, kako nešto usavršiti, otkriti, prenamijeniti, ostvariti, gurati do granica mogućnosti i shvatiti stvari na dobar način. Čovjeku je to teško, ali kada bi samo razumio, mogao bi se potruditi činiti tako nešto i od sijeta napraviti bolje mjesto, trudeći se u onome što zna, što poznaje i što voli.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: NISMO PAMETNI KAO ŠTO SE ČINI

 

Nismo pametni kao što se čini

Svijet je nezamislivo ogroman i kompleksan, toliko da je nemoguće jednom malenom biću kao što je čovjek pojmiti sve što se događa, samo u jednom trenutku, koji traje nekoliko sekundi, a možemo zamisliti koliko je komplicirano pojmiti život jednog čovjeka, koji traje desetinama godina. U čovjeku se svakako odvija jedan zaseban i unikatan svijet, puno manje od vanjskog, ali svakako dovoljno složen da prouzrokuje strah, neznanje i nemir u ljudskoj svijesti. Znamo da smo nemoguća stvorenja i za to nam nije potreban neki dokaz, jer sami na sebi možemo primjetiti koliko se ponekad zapetljamo i stvorimo toliki kaos da se ne može objasniti. Toliko problema i straha čovjek može stvoriti uz jako malo utrošene energije i sredstava, a zašto je to tako, vjerojatno nikada nećemo saznati.

Postoji jedan zanimljiv eksperiment koji je bio jako popularan u istraživanju ljudskog uma i percepcije, a koji možete i sami iskušati, a možda se time i bolje upoznati. Naime, možemo zamisliti situaciju u kojoj ćemo za jako kratko vrijeme potaknuti naše razmišljanje da probuja u kratkom vremenu. Ljudsko razmišljanje traje jako kratko u većini okolnosti i situacija. Razlog tome je što razmišljanje predstavlja opterećenje na naše tijelo i troši jako puno energije. Zato uvijek pokušavamo razmišljati što je kraće moguće a što efikasnije. Za to vrijeme uključuje se naš percepcijski sustav koji podižemo na jako visoku razinu. Zamislimo situaciju u kojoj smo sami u vlastitom domu, mrak je i vi se spremate na počinak. Perlazite iz jedne sobe u drugu ne paleći svijetla. Ono što je zanimljivo za čovjeka u usporedbi s drugim životinjama je što imamo jako izraženo čulo za pretkazanje budućnosti. U mračnom hodniku, gdje vlada tišina, a jedini zvuk koji čujemo je zvuk vlastitog srca koje polako ubrzava svoj rad, ograničena su sva naša osjetila. Ne vidimo, ništa ne čujemo, a strah nas je dodira jer ne znamo što bi to mogli dodirnuti. U tom trenutku čovjek se automatski prebacuje i stanje u straha. Biološki smo građeni da smo sposobni prepoznati opasnost. Zamislite, da u svom tom mraku i tišini, ispružite ruku u sobu, ali ne ulazite i samo tako držite vlastitu ruku izvan vaše sigurne zone. Potrebno je jako malo vremena da počnete razmišljati što bi se moglo dogoditi s vaše ruke u toj drugoj sobi. Ne možemo se s takvim mislima dugo zadržavati i tjeramo sami sebe ili da povučemo ruku na sigurno ili da se suočimo s nepoznatim, jer čovjekova najveća slabost je neznanje i  nemogućnost percepcije. Takva situacija koja nastaje u ljudskoj glavi je obilježje čovjeka i njegove složenosti. S ovakvim situacijama se svakodnevno susrećemo, po bijelom danu i crnoj noći. Svakodnevno susrećemo složenost svijeta i toliko nepoznatih stvari da je pravo čudo da čovjek može postojati na ovom svijetu. Kada ugledamo osobu da drži ruke iza leđa, kao da skriva nešto, automatski se u glavi javlja pitanje: „Što to skrivaš?“. Nije nam ugodno kada čujemo neobične zvukove iza leđa, a da se ne možemo okrenuti i shvatiti što nas je to pokrenulo da sve svoje sposobnosti usmjerimo na razumijevanje jedne određene stvarčice. Jako lako pepoznajemo neobične stvari u okolini na kojoj smo navikli.

Zanimljivo je da koliko god bili uspješni u percepciji i razumijevanju stvari i okoline, ipak nas plaši činjenica da jako, jako puno više svijeta ne razumijemo i ne možemo percipirat. Ipak uz sve okolnosti čovjek uspijeva opstati kao stvorenje, koje je unatoč svim svojim nedostatcima i ranjivošću, vjerojatno najmoćnije i najsavršenije biće na svijetu.

Čovjek sam sebi, i drugim ljudima, olakšava svoje postojanje i razumijevanje prikazivanjem pojednostavljene slike o sebi i svijetu u kojem se nalazimo. Pokušavamo biti otoreni, razgovaramo s drugima, posjedujemo standarde govora tijela, emocionalni smo, živimo po određenim pravilima i zakonima koji nam pružaju jednostavniji, pravedniji i jednoličniji svijet. Nesvjesno postižemo dogovor s drugim ljudima, naročito strancima, u vidu prihvaćanja obveze da sami pokažemo ugrubo svoju osobnost, svoje namjere i svoje interese, a zauzvrat i druga će osoba isto učiniti radi pojednostavljenja odnosa i susreta sa drugim ljudima. Iako to ne činimo svijesno, jako lako se to primjeti u stvarnom životu i uz malo promišljanja možemo uvidjeti da bismo bez toga bili u kaosu i svijetu nepovjerenja. Ostaje onaj ogromni dio koji ne poznajemo i koji ne razumijemo. Ne razumijemo okolnosti i događaje koji dovode do stvaranje i razvoja stvari oko nas. Razmislimo što je sve potrebno da bi mi sada sjedili ovako i čitali jednu kolumnu u toploj sobi, u udobnosti fotelje. Imamo zidove pa nam vjetar ne puše, imamo krov pa ne kisnemo, imamo peć pa nam nije hladno, imamo posao koji nam daje novac pa nismo gladni, žedni goli i bosi, imamo obitelj i prijatelje pa nismo usamljeni, imamo policiju i vojsku da nas čuvaju pa ne ratujemo vani, imamo liječnike i medicinske sestre, koji će nam pomoći, kad smo bolesni pa se ne moramo brinuti tko će nam pomoći, imamo svijest da razumijemo zašto sve to imamo i zašto nam je uopće to vrijedno, jer čovjek se lako može zbuniti i preispitati se jednim pitanjem kao što je: „Zašto ja mogu sjediti ovdje i zašto sjedim ovdje?“.

Što god učinimo važno je i to ostavlja posljedice na svijet, primjećujemo ono što je nužno, a ono što uzimamo zdravo za gotovo ne razumijemo, sve što se nalazi izvan našeg dohvata pogleda i uma ne razumijemo, a gle opet živimo i imamo biti priliku sretni. Pitanje je zašto?

 

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: TRAĆENJE VREMENA

 

Traćenje vremena

Svi želimo biti uspješni u svojim djelima i ostvarenju ciljeva, koje smo postavili pred sebe. Želimo biti sretni i osigurati sebi i svojim najbližima, koje volimo, pristojan život i postojanje u ovom teškom svijetu, koji samo čeka priliku da nas ugrozi, razbije na komadiće i uništi u nepovrat. Imamo toliko želja i snova koji su razbacani bez ikakvog poretka, a sami želimo da ih sve ostvarimo, iako ne uspijevamo. Često započnemo jedno, a prebacimo se na drugo, završimo na trećem, a petlja se ponavlja iznova i iznova. Moguće je da smo opstruirani stvarima koje nas prisiljavaju da prekinemo sa vlastitim nastojanjima i to moramo prihvatiti jer su život i svijet nemilosrdni i ne pitaju što mi želimo, nego jednostavno bacaju pred nas hrpu prilika i mogućnosti, a na nama je kako ćemo ih iskoristiti i koji ćemo put odabrati. To ne znači da se trebamo odreći vlastitih snova i želja te prihvatiti ideju da je sve uzaludno, jer ćemo tako učiniti svijet još gorim nego što jest, za sebe i za druge.

 Mladi u današnje vrijeme, uz sve mogućnosti i znanja, imaju brdo želja i snova, koje žele ispuniti. Nikad bolje čovjek nije živio, nikad prije nije imao ovoliko prilika i ponuda za ostvarenje svojih snova, nikad nije bio zdraviji i inteligentniji, a sve to nam omogućuje sreću i zadovoljstvo samo ako donesemo ispravne odluke i prihvatimo izazove i odgovornosti. Uz sve prilike i mogućnosti, mladi također ne uspijevaju ostvariti svoje želje i ciljeve. Razlog može biti broj prilika i mogućnosti pa imamo veće šanse odabrati krivo. Moguće je da imamo iskrivljene poglede vrijednosti i namjera pa ne ostvarujemo ono što bi željeli, vjerojatno su i to razlozi, ali u određenoj mjeri. Sigurno je jedan od najvećih razloga neuspjeha kod mladih to što krivo iskorištavaju svoje vrijeme i trate svoje dragocjeno vrijeme.

Toliko vremena se provede u iskvarenim nastojanjima, radeći stvari koje nas ne zanimaju, a za to bi vrijeme mogli učiniti toliko toga za sebe i unaprjeđenje vlastitih sposobnosti i znanja, koje bi nam koristile u narednim prilikama i životu. Možemo se zapitati koliko vremena dnevno uzalud trošimo, na stvari od kojih nemamo nikakve koristi. Na primjer neefikasno učenje, gledanje bespotrebnog sadržaja na društvenim mrežama, koje gledamo očito zbog zanimljivih naslovnica koje nas privuku, razglabanju o stvarima koje ne razumijemo, izležavanja i lijenosti. Vjerojatno bi odgovor izgledao kao pet do šest sati dnevno, ako ne i više. Što to znači? To znači da tjedno trideset i pet sati bacamo za bez veze. To je sto četrdeset sati mjesečno, što su tri radna tjedna, to sve tisuću šesto sati godišnje. Prosječna satnica u Bosni i Hercegovini je oko 5KM, što znači da bacamo 8000KM godišnje, a u hrvatskoj je prosječna satnica 10KM, što znači da bacamo 16 000KM, a znamo da naše vrijeme vrijedi više od 5KM po satu. Katastrofa je to što upravo mladi, koji su zdravi, inteligentni, snažni, brzi, troše toliko vremena. Za umirovljenike to nije problem jer za njih je vrijeme ono što je jedino i ostalo, ali pred mladima je život i oni osim vremena imaju odgovornost prema sebi, prijateljima, obitelji i svijetu.

Tko se usuđuje reći da nema vremena, ako četvrtinu svog dana provede u iskvarenim nastojanjima, umjesto da se potrudi učiniti svijet boljim mjestom ili bar malo okruženje oko sebe boljim mjestom. Možda možeš počistiti sobu, izgladiti okolnosti u obitelji, ispraviti greške koje si dosad počinio, riješit i se loših navika, kojih smo svjesni da nisu dobre za nas, poraditi na svojem zdravlju, srediti svoju fizičku sposobnost i izraditi sebe, usavršiti se u struci i razviti više područja djelovanja, pročitati stručnu i zanimljivu literaturu, navesti sebe na dobar i iskren put. Možda kad bi smanjili uzaludnu potrošnju vremena s pet na dva sata, promijenili bi svijet i stvorili od njega bolje mjesto za sebe i svoje naraštaje, koje će, nadamo se, biti razumnije i bolje od nas.

Ako u vama postoji želja za uspjehom i napretkom, preispitajte se i otkrijte koliko vremena uzalud potrošite, i napregnite sve svoje snage da to vrijeme smanjite na minimum. Tako ćete od sebe stvarati odgovornu, snažnu i inteligentnu osobu, svestranu i kreativnu osobnost kojoj neće preostati mnogo konkurencije u današnjem svijetu. Pred vama će iskakati ponude i prilike, ljudi će vam nuditi novac za vaše usluge, a vi ćete imati moć i što je najvažnije bit ćete sretni.

NADJELJNI KUTAK ZA MLADE: PRILIKA ČINI MAJSTORA

 

                                                        Prilika čini majstora

Možemo biti zahvalni što u današnjem svijetu dobivamo toliko prilika za unaprijeđenje i boljitak. Pitanje je samo, koliko zapravo prilika iskoristimo i zašto ih često ne prihvaćamo? Čovjek je na toliko načina unaprijedio svijet i životni standard da puno stvari uzimamo zapravo zdravo za gotovo. Ne moramo se brinuti o nekim stvarima koja su u prošlosti mučila naše pretke. Olakšali smo sebi život i postojanje te ovaj težak život u ovom surovom svijetu, učinili bar malo lakšim i jedostavnijim. To sve se nije dogodilo sasvim slučajno, a ljudima je trebalo vremna da sve shvate onako kako treba.

Često netko, u jako kratkom vremenu, dobije puno prilika koje ne iskoristi uvijek, ali se bar može potruditi da odabere one najbolje. Postoji toliko prilika za unaprjeđenje zdravlja, edukacije, fizičkih sposobnosti, stručnog usavršavanja, prekvalifikacija, putovanja, ljubavi, pa čak i saznanja o stvarima i temama koje nas inače ne zanimaju. Prihvatiti pruženu priliku je uvijek dobro, naročito ako će iz nje izroditi nešto novo, neka nova sposobnost ili znanje, koje će nam pomoći u narednim iskustvima i životu koji tek dolazi. Ako se i ne ispuni onako kako smo predviđali ili željeli i dalje ćemo imati koristi jer možemo iz svakog iskustva izdvojiti ono dobro i prihvatiti ga kao nove sastavnice naše osobnosti i spoznaje, prenijeti ih u nova iskustva i tako olakšati sebi naredne situacije i rješavanje problema.

Uvijek tražimo nešto bolje, jer smo navikli na dobro, a i pohlepa nas vuče za većem i veličanstvenijem, što nije uvijek loše, ako se kontrolira i ako imamo ispravne ciljeve u životu. Put ostvarenje ciljeva nikad nije lak i ravan. Prepun je zavoja i isprepleten je raznim iskustvima i događajima koji nisu uvijek ugodni i lijepi. Čovjek koji želi ostvariti svoje ciljeve mora prihvatiti svaki izazov na tom krivudavom putu i suočiti se s njim na najbolji mogući način u svojem najmoćnijem i najspremnijem stanju, kojeg može prikupiti. U pokušajima ispravljanja tog puta, čovjek uviđa da donosi loše odluke i čini loša djela, izbjegavajući obaveze i u neznanju pravi pogreške u svojim izborima, jer je preskočio sve važne prilike u svom usavršavanju, koje bi ga pripremile i poučile vrijednostima i znanju. Čovjek treba prihvatiti pružene prilike, koje god mu se predoče i moralno ih vrednovati, izabrati dobro i steći, za sebe i društvo, nove sposobnosti i znanja, koji će pridonijeti boljitku.

Ali kao da su ljudi zaboravili na tako jednostavnu poruku, i zaista započeli izbjegavati i ne prihvaćati prilike, pokušavajući izbjeći dodatne obveze, koje bi im navodno protratile njihovo tako dragocjeno vrijeme. Neki su vjerojatno zaboravili, neke je možda strah, neki su nezainteresirani, ali to su sve loše izlike za izbjegavanje obaveza i opasnosti da ne bi drugi vidjeli koliko toga ne znaju. Ne shvaćaju da time propuštaju važne životne lekcije i znanja koja će im olakšati život. Nije problem što će netko propustiti par prilika zbog drugih vrijednosti i obaveza, ali ćemo moralnost svojih odluka uvidjeti tek nakon određenog vremena. Kada nas naša starost bude upitala za našu sreću i zadovoljstvo. Hoćemo li tada imati spreman odgovor? Onaj tko bude imao spreman odgovor neće zažaliti niti za jednim trenutkom niti za ijednom odlukom, čak ni za lošim djelima koje je napravio, jer zna da je život težak, ali da je on sam, kao pojedinac, učinio sve za što je bio sposoban da ovaj svijet ne učini još gorim nego što on zaista jest. Oni, koji ne budu imali odgovor na takvo pitanje, koje dolazi samo od sebe, sami ga sebi postavljamo, ono se ne čuje, nitko ga ne izgovori, ali nosi toliko osjećaja i uspomena da je sposobno čovjeka uzdignuti do nebesa ili srušiti do podzemlja; oni će žaliti za svojim potraćenim životom, grist će ih savjest što su krivo odabrali ili su sasvim zanemarili pružene prilike, bit će nesretni i niti jedno dobro djelo ili uspjeh neće moći isprati ljagu vlastitog grizodušja.

Prilike nas dovode ili do propasti ili do veličanstva. Puno više je onih koji nam pomažu, a i one koje nas mogu oštetiti možemo pretvoriti u dobre, snažnim razumom i ispravnim odlukama. Od prilika naučimo hodati i govoriti, socijaliziramo se sa drugim djecom, a kasnije s drugim ljudima, naučimo sve što znamo, onaj tko puno zna iskoristio je puno prilika, onaj tko malo zna nije ih puno iskoristio, žalosno je što to često budu iste prilike, prilikama otkrivamo životne suputnike, prihvaćamo i odbijamo prijateljstva, i naposljetku umiremo od prilika, prihvaćenih i odbijenih, kroz cijeli naš život. Još je tužnije što neki dobiju veliki broj prilika a ne iskoriste ih, dok negdje postoji netko tko bi ih rado iskoristio. Prihvaćanje jedne prilike dovodi do otvaranja drugih, više njih. Tako se razvijamo i tu uviđamo smisao riječi: „Onaj koji ima puno, još će mu se dati, a onaj koji ima malo još će mu se oduzeti“!

Ne želimo postati jednaki jedni drugima, različiti smo i to nas čini lijepima, zato prihvaćanje prilika od jednog čovjeka može stvoriti velikana i to na pošten način, njegovim trudom i zalaganjem, a njemu nikad nije lako, iako on to prihvaća jer ima organizirane ciljeve

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: SVE ŠTO ŽELITE DA DRUGI UČINE VAMA, ČINITE I VI NJIMA

 

„Sve što želite da drugi čine vama, činite i vi njima“

Čovjek je izbirljivo stvorenje, kojem nije uvijek sasvim svejedno što ili tko mu nailazi na put i s čim se sve mora susretati. Svi imamo svoja područja zanimanja i interesa, pa tako i biramo stvari i ljude koji su nam slični, jer ih lakše razumijemo i ugodni su za našu osobnost. Lijepo je imati sve pod kontrolom i predvidljivo, kada nam se svijet čini savršenim u nekim trenutcima jer sve poznajemo, zdravi smo, kontroliramo svoju budućnost i imamo ljude oko sebe koji nas poznaju u koje volimo. Nažalost, danas svijet kao da se okrenuo naglavačke. Počeli smo brinuti o drugima više nego što se brinemo o samom sebi. Znamo tuđe želje, navike, probleme, razmišljanja i previše se brinemo što i kako drugi da smo izgubili pojam o samom sebi.

U svijetu, više nego ikad, postoji diskriminacija i mržnja prema različitosti. Ružna i teška uvjerenja, poput rasizma, nacionalizma, antisemitizma i sličnih, već su ustaljena duže vrijme i čovjek ih je prepoznao kao loše i suzbija njihove namjere, što je naravno dobro. Ono što ruši današnjicu je činjenica da ljudi previše mrze druge ljude na različitim osnovama koje su toliko jednostavne da treći promatrač ne bi pronašao nikakve zamjerke, ali mi pronalazimo mržnju. Takav primjer se često susreće u grupama ljudi, kada jedni druge ne poznjau pa se lako prepuštaju predrasudama i stereotipima. Poznata je rečenica: „Nemoj s njime on je takav“! preuzmemo mišljnja drugih ljudi i preuzmemo ih kao svoja, umjesto da stvorimo svoja vlastita. Preuzeti nečije mišljenje nije toliko loše, ali racionalno i promišljeno, jer tada pokazujemo, sebi i drugima, da smo spremni za učenje, spremni smo za promjenu i napredak, ali svakako o tom razmišljanju moramo sami razmisliti i pokušati ga opovrgnuti prije preuzimanja. Svako mišljenje može biti i krivo i dobro, na nama je da presudimo hoćemo li ga prihvatiti u dobru ili zlu.

Mladi su zaokupljeni rasuđivanjem fizičkog svijeta, onime što mogu smisliti svojim osjetilima. Većini svojih uvjerenja su postigli na brz, ali često krivi, način. Ono dobro što posjeduju preuzeli su od starijih i iskusnijih ljudi. Zanemarene su psihološke činjenice, pozadinska priča i satnje određenog pojedinca o kojemu donosimo neki stav. Zato često u prijateljima pronađemo neprijatelje i u strancima utjehu. Kada bi ljudima, koji se tako lako osljanjaju na fizički presudu oduzeli njihovo najjače oružje, vid ili sluh, ostali bi sami u mraku, ne zato što ne vide ili ne čuju, nego zato što su izgubili sve ono čime su težili i shvaćali, odjednom bi se nalazili u slijepoj ulici i na početku svojeg stvaranja osobnosti. Teško je saznati zašto smo postali takva stvorenja, ali moramo shvatiti da nas to ne vodi dobru. Ponekad je teško susresti se i s različitim razmišljanjima. Moguće je da su ona i kriva i dobra, to ćemo jedino raspoznat ako dobro razmislimo. Ono što je zanimljivo je što ljudi sve više vjeruju samima sebi i određenim ljudima, a tuđa razmišljanja uopće ne vrednuju niti pokušavaju razmisliti o njima. Danas smo svi profesori, znanstvenici, inžinjeri i mudraci tako da nam nitko nije potreban sa strane, a ne shvaćamo da je puno, ali stvarno jako puno, stvari koje ne znamo naprema stvarima koje znamo. Sposobnost prihvaćanja drugog i različitog razmišljanja je odlika ljudi koji su spremni nešto naučiti, koji su spremni promijeniti šablon, spremni su prekinuti jednolikost i riskirati budućnost radi većeg dobra. Jako je teško prihvatiti činjenicu da smo bili mi u krivu i to mišljenje zamjeniti drugim. Potrebno je shvatiti pogrešnost našeg razmišljanja, izbrisati to mišljenje iz našeg sjećanja i prosudbe i na to mjesoto usaditi sjeme dobrog i pravednog suda i mišljenja.

Većina ljudi svijest poznaje, ali kao da je zapostavila, zlatno pravilo. „Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“. Kada bi se skupila sva mudrost povijesti svijeta, svi zakoni i proroci i izdvojio jedan zakon, ovo bi bio taj zakon. Jedna jednostavna rečenica, kao ova, je sam zakon, ali i propozicija po kojoj se donose svi novi zakoni i pravila. Kada se malo protumači zlatno pravilo, možemo uvidjeti dublju priču od jednostavnih riječi, sve što želite da drugi čine vama, činite i vi njima. Jako je malo mudrosti u tome da budemo dobri prema drugim ljudima i nadati se da će i oni biti dobri prema nama, jer to je glupo, a zlatno pravilo nije glupo. Zlatno pravilo više upućuje na to da shvatimo što je dobro i kako bi stvari dobro funkcionirale kada bi se trudili oko samog sebe, onda ta shvaćanja pokušati prenijeti drugim ljudima kako bi i oni ostvarili dobar život i trudili se da svi žive u dobru. Mi kao da smo izgubili ovo pravilo i rijetko kada razmišljamo o stvarima koje trebamo činiti kako bi nama bilo dobro, a tek prenositi ih drugima za njihovo dobro. Naš je zadatak urediti samog sebe i riješiti svoje nedoumice i probleme, jer tko će ih drugi riješiti ako ne mi sami a nakon toga pokušati pomoć ljudima da i oni ostvare dobro i vjeruju u dobro i čine dobro.

Ne dopustimo vladanje površinskih uvjerenja i konzervativnosti umova, koji nam ne dozvoljavaju da se pomaknemo s mjesta na kojem stojima, a to mjesto je često pakao na zemlji u kojem se patimo. Dovedimo sebe i svoj dom u red, trudimo se biti dobra stvorenja, koja svijet čine boljim mjestom, pokušajmo pomoći drugima da shvate što je dobro, a što je zlo, moramo se zajedno truditi da postignemo zejdničke ciljeve na dobrobiti pojedinca.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: LJEPOTA DJETINJSTVA JE TEMELJ BUDUĆNOSTI

 

Ljepota djetinjstva je temelj budućnosti

Sakupljanjem godina, čovjek bi trebao i pravilno zreti i shvaćati svijet kao prolazno mjesto u kojem on ima vlastitu ulogu, a koja ovisi o njemu samom, ali i o njegovom okruženju, koje čine sredina i drugi ljudi. Iako godine nisu mjera zrelosti osobe, s godinama dolazi biološki razvoj koji nam omogućuje razumjevanje i sposobnost percepcije svijeta, riješavanja problema i upuštanja u socijalne i kulturološke interakcije, koje su tako nužne za ljudsko postojanje i zdrav socijalni i psihološki život. Neki ljudi sa sobom, u zrelost, ponesu dio djetinjstva. Taj mali dio kreativnosti i fantazije, omogućuje čovjeku lakšu orjentaciju u svijetu, pruža mu jedinstven pogled na stvarnost i pomaže mu da svoje teškoće riješava na, naizgled, jednostavan i zanimljiv način.

Čovjek treba odrasti, mora odbaciti dječju razbibrigu i neodgovornost i od silnog potencijala kojeg ima stvoriti od sebe jednu veliku osobu. Djetinjstvo je najljepše doba života, sve dok smo djeca. Kada odrastemo, a i dalje se ponašamo kao djeca, to onda više nije lijepo, nego postaje neodgovorno, sebično i nepotrebno svijetu i društvu. Čovjek prihvaća surovost godina i odrastanja, odbacujući bezbrižnost djetinjstva, sve u nadi ostvarenja većih ciljeva i pronalaska smisla života i postojanja. Kada čovjek odrasta, sa sobom može ponijeti neke dječje karakteristike koje su dobre i za odrasle, a koje stariji često zapostave i izgube vjeru u njihovu moć. Jedna od takvih karakteristika je jednostavnost kreativnosti u raznim situacijama.

Djeca imaju nevjerojatnu moć fantaziranja i kreativnog razmišljanja, da sve svoje nedoumice riješavaju na lak i kreativan način s puno kompromisa. Uvijek dobiju ono što žele, a još ostave zadovoljstva i mjesta za druge, bili to druga djeca ili odrasli. Bilo je lako biti dijete, dok smo bili djeca, a sada kada kao odrasli i zreli umovi sagledamo dječje aktivnosti i igru, možemo uvidjeti da su kompliciraniji od nas i da se iza površinskog smijeha i zabave kriju tajne ljudske psihologije i razvoja od djeteta do zrelog čovjeka. Sve ono što smo mi danas to smo odredili još davno, davno prije nego što smo znali išta o životu ili psihologiji karaktera.

Djeci je najvažniji dio njihovog djetinjstva prilika i zaintrigiranost igranjem. Oduzmijte djeci igru i stvorit ćete od njih robote, koji ne znaju ništa o svijetu, a pri tome će još biti i najkrhkija stvorenja koja ćete susresti. Iz igre diejte nauči sve što će mu biti potrebno u socijalnom i individualnom životu. Kroz igru razvija svoju kreativnost, razvija svoje fizičke sposobnosti, dovodeći ih do samih granica izdržljivosti i mogućnosti, razvija se emocionalno, prepoznaje važnost družbe i dijeljenja, ljubavi i smijeha, ali i korisnost agresije i moći, igranjem se socijalizira s drugim ljudima i drugom djecom. Prihvaćanje u igru je najveće poklon koji jedno dijete može primiti od druge djece. Roditelji se moraju truditi da djeci omoguće što više vremena provedenog u igri s drugom djecom, ali i sa odraslima, jer je to njihov ulaz u surovi svijet koji ih čeka. Jedna od najvažnijih igara, a kojom djeca pronalaze granicu između zabave i vrijeđanja i agresije je gruba i agresiva igra. U takvim igrama, u kojima veliku ulogu imaju očevi i druga djeca, dijete prepoznaje svoje fizičke sposobnosti i granicu između agresije u zabavi i agresije koja prerasta u nasilje.

Važno je da se djecu ne ometa za vrijeme igre, jer tako prekidamo njihov svijet, koji su sami stvorili. Ako je i slučaj prepirke u kojoj dođe i do fizičkog kontakta i tučnjave, treba pustiti djecu da se okušaju i u tome, naročito ako ste roditelj te djece. Svakako se trebate pobrinuti da nakon tuče preuzmu odgovornost za vlastite postupke i podnesu kaznu za krive odluke. Kažu da se uči na greškama, pustimo djecu onda da uče na greškama.

Nažalost danas se sve više djece osvrće na surogate za igru i druženje, a time se nesvjesno dovode u opasnost od proždiranja od strane svijeta u budućnosti. Sve se manje djece upušta u društvene igre i svađe, a tako nemaju priliku ostavriti socijalnu društvenost i postaviti temelje za svoj karakter i ciljeve iz budućnosti. Prije su nas roditelji tražili po selu, jer je već bilo kasno i što još nismo došli kući zato što smo bili preokupirani igrom da smo izgubili pojam o vremenu, često smo znali dobit batina zbog toga, ali smo ipak i sutradan htjeli ponoviti sve ispočetka. Danas su roditelji prisiljeni odvajati dijete od svjetlećih ekrana i iz sigurnosti četiri zida i tjerati ga u svijet i društvo da se okuša u igrama i izgradnji vlastitih vrijednosti. Jer oni koji ne budu imali kontakt s igrom i drugom  djecom ostat će djeca zauvijek i svijet će ih nemilosrdno pokidati na dijelove, zato trebamo potaknuti djecu da imaju onako lijepo djetinjstvo koje smo sami imali, i da iz tog djetinjstva u zrelost ponesu svoju kreativnost i jednostavnost, a zaborave na neodgovornost i prolaznost. Djeca su naš ključ za napredak, koji toliko želimo zato sljedeći put kada vidite dječju igru ili tučnjavu, ne ustručavajte se odvratit pogled i dopustiti da se djeca sama izgrade i shvate što je dobro, a što zlo, jer su spoosobna za to. Možda bi i sami trebali ponovno preispitati svoje vrijednosti kao dijete, a možda se i potući s nekim.

MISA NA MATIĆKOM GROBLJU

 

Misa na Dušni dan, na matićkom groblju, svojevrsni je događaj na kojemu su skupi mnoštvo Matićana, ali i onih koji su već davno otišli i svoj kruh tražili na drugoj strani. To matićko bogatsvo u  različitosti, vidljivo je samo na ovaj dan. Misno slavlje pred oko tisuću nazočnih, predvodio je naše gore list, fra Marko Neretljak. Uvijek razborit i slikovito rječit i ovaj put je poslao poruku koju su svi mogli shvatiti. 

"Svaki čovjek zna da su njegovi dani izbrojani te da je svakome stavljena granica preko koje ne može. U duši svakoga čovjeka tiho šumi melodija o prolaznosti života, ali mnogi ostaju gluhi na tu melodiju. Umjesto toga mnogi ljudi se tješe da su još uvijek dobroga zdravlja i da im ne prijeti nikakva bliža opasnost. No Isus je po tom pitanju realan, on ne podliježe napasti lažne sigurnosti nego on zna i svjedoči da svaki zivot ima početak i kraj. I zato je po Isusu važno biti oslonjen na Boga i računati cijeli život s njim. Zapravo Isus na poziva da kroz vjeru odgovorimo i prihvatimo Božji poziv te da kroz zivotnu oslonjenost na Boga čekamo početak gozbe u kraljevstvu Božjem. A to je zapravo i uvjet bez kojeg se ne može za Božji stol. Na neki način i Bog je nemoćan da tu učine drugačije. Zato sve završava ovako jasnim i ozbiljnim Isusovim upozorenjem kako treba bdijeti. Dakle, Bog može oprostiti svaki čovjekov grijeh učinjen iz slabosti, ali i on je „nemoćan“ kada čovjek ne računa ozbiljno s njime i kada ga ne čeka.

I stoga ostaje i nama danas pitanje: kako shvatiti Isusov poziv na budnost? Isus ne želi da sa strahom gledamo u budućnost i da od toga straha ne možemo živjeti svoju sadašnjost. Naprotiv, Isus traži da njegovi učenici budu okrenuti sadašnjosti i da u ovome svijetu gleda svoje poslanje, jer kraljevstvo Božje koje je Isus navijestio, započinje već sada i ovdje, a o ponovnom Isusovom dolasku bit će samo dovršeno. I pritom znajmo da Bog nije nikakav sudac, nego Bog samo gleda naše ljudsko srce i naš odaziv prema njegovom pozivu. Dakle, naša konačna sudbina ovisit će o tome jesmo li računali s Bogom te u njegovo ime nastojali činiti dobro ili smo živjeli kao da Boga nema. Zapravo, najčešće su upravo nama ljudima sitnice Bogu jako važne. Jer za Boga budan znači uvijek tragati za kraljevstvom Božjim i to kroz oslonjenost na Boga i brata čovjeka. A da je to uistinu tako i da je takav način života po evandelju moguce živjeti pokazuju nam ovi nad čijim grobovima mi stojima, naši najmilija. Oni se nisu bojali bdijeti nad svojim životom i kroz vjeru su prihvaćati svaku žrtvu znajući da je to put koji čovjeka ispunjava i vodi k Bogu. Pa neka nam oni budu primjer, putokaz ali i zagovornici kod Boga" - današnja je poruka, fra Marka, nama okupljenima oko grobova svojih najmilijih.