U promicanju sjećanja na naše strijelce krećemo s analizom sezone 2004-05, koja je završila točno prije 20 godina.
Iz sezone 2004-05 izdvajamo smjenu nogometne generacije, da Napredak nije uspio pronaći željenu konstantu te da je u proljetnom dijelu prvenstva, Frankopan zaigrao furiozno, iznenadio sve i uzeo prvo mjesto ispred našeg Napretka.
U ovoj turbulentnoj sezoni su dva susjeda i dva prijatelja obilježili prvenstvo golovima i ispisali ključne trenutke ove sezone.
- Ilja Orkić: 9 pogodaka u 15 prvenstvenih utakmica
- Pavo Marković – Bruno (kapetan): 5 pogodaka u 19 prvenstvenih utakmica
- Đuro Pejić: 4 pogotka u 17 prvenstvenih utakmica
- Zlatko Mikić – Zlaja: 4 pogotka u 12 prvenstvenih utakmica
NO 1 - lLIJA ORKIĆ – BARKY (30. kolovoz 1984.)
Nogometni boem. I točka!
Ilija Orkić
Najbolji strijelac momčadi ovu sezonu s devet postignutih pogodaka, što čini približno 22% od ukupno 41 postignutog gola momčadi Napretka te sezone. U prosjeku, postigao je 9 golova u 17 odigranih utakmica, što iznosi 0,6 golova po utakmici.
Postoje igrači. I postoje boemi. Ovaj naš je bio oboje, ali prije svega nogometni boem. Nogometaš koji je svojim igrama uvijek bio u središtu pažnje.
Potječe iz gigantske nogometne loze, gdje se lopta nije učila, ona se nasljeđivala. Njegov djed Ilija bio je prva nogometna generacija koja je udarali temelje NK Napredak. Otac Blaž, kapetan i nogometna lokalna legenda, dugogodišnji predvodnik i oslonac svoje generacije. Braća Ivan (HNK Orašje, U 19 BiH) i Igor nastavili su obiteljsku tradiciju, svaki sa svojim nogometnim stilom i karakterom.
Dakle, u takvom okruženju, nogomet nije bio izbor, bio je način života.
Njegov seniorski nogometni put započeo je sa nepunih osamnaest godina u proljeće 2002. godine.
Prije nego što je zasjao u seniorskom sastavu, prošao je kroz kadetske i juniorske selekcije Napretka. Uz to što je nosio ime svoga djeda Ilije, pokušao je i s ponosom naslijediti, i njegovu ulogu na terenu. Tako da je vjerovali ili ne, baš poput djeda, tada više vremena je proveo među vratnicama nego u polju.
No nije dugo trebalo da treneri prepoznaju: da taj se nije rodio da bi spašavao golove, nego da ih stvara.
Karijera mu je trajala nepunih jedanaest sezona, točnije do 2013. godine. Završila je stihijski, kako to često biva kod naših talenata, ali ne zbog nogometa, nego zbog stvarnosti, života, Njemačke.
Na terenu, nepredvidiv. Njegova rješenja bila su često izvan logike, ali uvijek s dozom genijalnosti. Imao je ono što se ne trenira – instinkt. Moć da promijeni pravac kretanja u djeliću sekunde, da se okrene, zadrži loptu i iz ničega napravi šansu. Bio je jak na nogama, snažan u duelu, ali i s profinjenim osjećajem za prostor i gol. Dribling mu je bio kao potpis, svaki put drugačiji.
U karijeri je odigrao preko 160 prvenstvenih utakmica i postigao oko 70 pogodaka Brojke koje potvrđuju da nije bio samo zabavljač, već i ozbiljan čimbenik na terenu. Kad bi bio svoj i u formi, protivniku nije imao rješenje.
Izvan terena, čovjek od naroda. Oko njega se uvijek nešto događalo. Duša društva, prvi u šali, posljednji koji napušta veselo društvo. Njegova vedrina i spontanost bile su zarazne, imao je onaj rijetki dar da poveže ljude i da iz svake situacije izvuče maksimum.
Možda o njemu i ono najvažnije, ovaj se čovjek igrao nogometa. Nije ga profesionalno shvaćao i trenirao, nije ga gradio, nije ga studirao. On ga je živio kao igru. Kao zabavu. Kao umjetnost.
Za nešto više? Za više godina, za viši rang? Možda. Ali za to je nedostajala ona čuvena riječ koju boemi ne vole, profesionalnost.
Ali zato smo ga voljeli. I zato ga pamtimo. Jer takvi se ne zaboravljaju.
NO 2 - PAVO MARKOVIĆ - BRUNO (23. prosinac 1973.)
Kapetan s vizijom, plemeniti veznjak koji je oduševljavao navijače svojim rješenjima
Pavo Marković
Nogometaš izašao iz „Badžine“ škole nogometa, bio je drugi strijelac momčadi ove sezone, ali prije svega njezin kapetan i vođa na terenu. Kao vezni igrač, ostavio je dubok trag u povijesti kluba. Njegov stil igre bio je ogledni primjer plemenitog veznjaka – kombinacija taktičke zrelosti, tehničke profinjenosti i prirodne elegancije u izgradnji napada.
Bruno je svoje prve nastupe zabilježio početkom 90-ih godina, u razdoblju kada je Regionalna liga okupljala izuzetno jake sastave i predstavljala ozbiljan izazov za svakog mladog igrača. No, nije mu trebalo dugo da pokaže kako ne samo da pripada tom rangu, nego i da se ističe među najboljima.
Publiku je oduševljavao kreativnim rješenjima, nepredvidivim dodavanjima i lucidnim potezima, kojima je često otvarao prostor i razbijao protivničke obrane. Osim što je bio ključan u organizaciji igre, isticao se i u završnici, nerijetko postizavši pogotke koji su ušli u klupsku legendu.
Posebno se pamte njegovi pogoci izravno iz kornera – tehnički zahtjevni i rijetko viđeni trenuci, koji su dodatno svjedočili o njegovu talentu i osjećaju za loptu.
U vremenu kada su se susretali čvrstina nogometa "starog kova" i tehnička sofisticiranost novog doba, on je bio idealan spoj. Igrač koji je znao podvaliti loptu, smiriti tempo, ali i pogoditi kad je to bilo najpotrebnije.
NO 3 - ĐURO PEJIĆ (19. veljača 1985.)
Središnji stoper ispred svog vremena, svestranost rijetko viđena u zadnjoj crti obrane
Đuro Pejić 19.02.1985.
U ovoj sezoni je unatoč defenzivnoj ulozi, završio kao treći strijelac momčadi.
Karijera mu, nažalost, nije trajala koliko je trebala i mogla, ozljede su uzele svoj danak i prerano ga udaljile s travnjaka.
Bio je primjer modernog središnjeg braniča, profil igrača koji je u današnjem nogometu iznimno cijenjen. Njegova sposobnost da kombinira obrambenu čvrstoću s napadačkom inicijativom svrstava ga među najkompletnije stopere tih godina neupitno, ali niti danas ga ne bi bilo lako izostaviti sa tog popisa.
Defenzivno čvrst, 1v1 neumoljiv, odgovoran i taktički discipliniran, odlikovao se i izuzetnim osjećajem za prostor, anticipacijom igre te pravovremenim izlascima iz linije. No, ono što ga je činilo posebnim bila je njegova kreativna komponenta i sudjelovanje u izgradnji napada, progresivna dodavanja i sigurna distribucija lopte pod pritiskom. Uz to, posjedovao je zavidnu tehničku razinu, rijetko viđenu kod defenzivaca tog vremena.
U formacijama koje danas traže gradnju igre iz zadnje linije bio bi logičan izbor svakog trenera. Njegove motoričke i kognitivne sposobnosti bile su na iznimnoj razini, brzina odlučivanja, pregled igre i sposobnost da čita protivničke namjere bile su ključ njegove učinkovitosti.
Iako je često bio percipiran kroz prizmu brata koji je nastupao u većim sredinama i jačim ligama, njegov doprinos bio je potpuno autentičan. Nije živio u sjeni, on je bio drugačiji profil, ali ništa manje vrijedan.
Bio je, jednostavno, igrač ispred svog vremena. U današnjem nogometu, njegova bi vrijednost bila višestruko prepoznata.
NO 4 - ZLATKO MIKIĆ - ZLAJA (24. svibanj 1989.)
Blistav talent koji je prerastao lokalni okvir, treći strijelac sa samo 16 godina
Zlatko Mikić
Od svih navedenih strijelaca te sezone, on je jedini koji i danas aktivno igra nogomet, trenutno kao član njemačkog kluba SKV Sandhofen.
Zlaja je već sa samo 16 godina, u svojoj debitantskoj sezoni, ostavio snažan trag. U 12 odigranih utakmica postigao je četiri pogotka, čime je sezonu zaključio kao treći najbolji strijelac momčadi – podatak koji jasno svjedoči o kalibru i potencijalu ovog mladog napadača.
Na terenu je odmah privlačio pažnju – eksplozivan, brz, tehnički izbrušen, čvrst na nogama, s izraženim osjećajem za prostor i urođenim golgeterskim instinktom. Pokazivao je zrelost i samopouzdanje koje su daleko nadilazile njegove godine. Njegova brzina, probojnost, lucidnost u završnici te sposobnost donošenja pravovremenih odluka svrstali su ga među najperspektivnije napadače koji su nosili dres našeg kluba.
Iako njegova epizoda u Napretku nije dugo trajala, razlog tomu nije bio manjak volje ili privrženosti klubu, već isključivo brz nogometni uspon i kvaliteta koja je nadilazila tadašnju razinu natjecanja. Njegov talent nije prošao nezapaženo – vrlo rano otvaraju mu se vrata renomiranih sredina i ozbiljnih liga. Nastupao je u Premijer ligi BiH, Prvoj ligi FBiH i Drugoj HNL, te nosio dresove klubova poput HNK Orašje, U-19 reprezentacije BiH, Međimurja, SpVgg Sandhofen, VfB Gartenstadt, i drugih. Bio je i kapetan HNK Orašje.
Oni koji su s njim dijelili svlačionicu znaju – riječ je o igraču koji nogomet nije samo igrao, nego ga je i duboko razumio. Kombinacija lakoće u igri i profesionalnog pristupa bila je njegova najveća snaga.
Danas, kada se prisjećamo i analiziramo Napretkove napadače kroz godine, njegovo se ime s pravom ističe među najvećim potencijalima koji su ponikli s travnjaka "Crne Mlake" i iz "Mešijeve" škole nogometa.