TEORIJE O NASTANKU I IMENU SELA MATIĆI

                          

Dijelovi Bosanske Posavine pa i ovaj naš kraj najkasnije 1536. godine, povlačenjem velikaške obitelji Berislavić, dospio je pod Osmanlijsku vlast. Katoličko i pravoslavno stanovništvo povuklo se dublje u još uvijek slobodne dijelove Ugarsko – hrvatskog kraljevstva koje je postalo dijelom zemalja kojima je vladala dinastička obitelj Habsburg.

Nahija Nenavište koja se prostirala između rijeka Tinje, Save i Bosne bila je potpuno opustjela. Godine 1533. spominje se 13 mezri (kultivirano nenaseljeno zemljište) među kojima, nama najbliže, Vrbina Lokva i Tolisa (Adem Handžić: Tuzla i njena okolica u XVI vijeku).

Nastojeći naseliti ispražnjena područja Zvornički je sandžak – beg pozivao vlaške knezove da nasele nenavištanski kraj dajući im određene porezne povlastice. Ovakva je politika urodila plodom što se vidi iz popisa koji je nastao 1548. godine i na kojemu su naseljena stara i nastala nova naselja. Naseljena je Donja Tolisa (Tolisa), Čremošnica (Tramošnica), Ogudovac (Obudovac), Donji i Gornji Boki (Bok i Oštra Luka), Domanovci (Domaljevac) itd. Ova mjesta naselili su Vlasi koji su od stočara postajali graničari.

Ipak, iako je sredinom 16. stoljeća ovo područje naseljeno postupno se smanjivao broj žitelja iz jednostavnog razloga što su Vlasi išli dalje prateći ekspanziju Osmanlijskih osvajanja. Najvjerojatnije su završili na Papuku u okolici Pakraca i Voćina. Pogotovo su napustili vodoplavna zemljišta uz Savu (Tolisu, Domaljevac, Bok i Oštru Luku) tako je ovaj kraj najkasnije 1600. godine bio ponovno pust i nenastanjen.

Početakom 17. stoljeća ovdje vlada mir, rat je daleko na sjeverozapadu i u pusto područje počinju pristizati prvi naseljenici od kojih će kasnije nastati stalna naselja. Većinom su to bili stanovnici dalmatinskog zaleđa i Zapadne Hercegovine koji su krenuli naseljavati opustjele predjele u Posavini i Slavoniji.

Postoji podatak u knjizi Nenada Moačanina „Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva do razdoblja reformi u BiH 1463. – 1831.“ gdje se kaže da je 1626. godine oko 10000 kmetova iselilo iz Turske Dalmacije u Slavoniju i Posavinu. Jedan dio se vratio natrag dok je jedan dio ostao uz mogućnost da se netko naselio i živio na prostoru Matića. To je otprilike vrijeme nastanka naših legendi.

Da je to tako vidi se i po našemu govoru koji je mješavina primorske ikavice i domorodačkog jezika koji mi danas nazivamo Posavsko – ikavskim govorom.

Bilo je to vrijeme kada prvi naseljenici naseljavaju područje današnjeg sela Matići.

 

                                Legende o nastanku sela

Kada nema dovoljno pouzdanih pisanih tragova koji nedvojbeno ukazuju na vrijeme i okolnosti nastanka sela onda se poseže za usmenom predajom. Ovim načinom došao sam do tri legende koje kruže u selu i okolici o prvim naseljenicima, nastanku i imenu sela.

Prva legenda kaže: Dva brata čobanina, Matija i Josip, došli su sa svojim stadom na ispašu i odlučila ostati na mjestu koje im se svidjelo. Braća su tu živjela par godina dok se obitelj nije povećala pa je Matija napustio to mjesto i otišao malo dalje prema Savi. Od njega i njegove obitelji  nastade selo koje nazvaše, njemu u čast, Matići.  Josip osta na istom mjestu i od njegove obitelji nasta selo Čobić Polje (selo se zvalo Čobić Polje do 1945. kada je preimenovano u Čović  Polje). Ovu legendu je čuo u Čović Polju i zapisao Anto Baotić u knjizi „150 godina Osnovne škole u Tolisi“.

Druga legenda: Usamljena djevojka iz Slavonije došla je sa svojom djevojčicom na nenastanjeno područje i tu podigla kolibu. Ostali stanovnici raštrkani po slabo naseljenom terenu zvali su taj dio „mjesto gdje žive mat (mati) i ći (kći)“. S vremenom se tu naseli  još nekoliko obitelji i u čast ovim dvjema selo nazovu Matići. Ovu legendu zapisao je u Matićima prema kazivanju Ive Mikića – Donkina, Anto Baotić, u knjizi „150 godina Osnovne škole u Tolisi“.

Treća legenda:  Prema predanju prvi naseljenici koji su naselili današnje područje sela Matići bila su tri brata hajduka iz Semberije. Oni su se sklonili pred progoniteljima na nenaseljeno mjesto i tu nastavili živjeti. Bila su to braća Matuz, Dabo i Čobo. Po najstarijem bratu, Matuzu, selo dobije ima Matići. Čobo je nakon nekog vremena otišao dalje i naselio se na mjestu koje su njemu u čast nazvali Čobić Polje.

Za ovu legendu, Ivo Mikić – Donkin, je rekao, Anti Baotiću, da u selu vjeruju da je ova legenda istinita jer to pokazuju kuće Matuzovića i Dabića koje su na najvišem terenu i najboljoj zemlji.

Ima nešto u ovoj legendi. Pogotovo kada se pogleda pozicija kuća ovih obitelji. Doista je moguće da su ove obitelji živjele na ovom području prije Bečkog rata (1683. godine). Pogotovo kada se uzme u obzir prezime Matuzović za koje se tvrdi da je nastalo u okolici Orašja. Matuzovića nema u popisu graničara Babine Grede, Štitara i Županje za koje se misli da su, uglavnom, izbjeglice iz Bosne došle tijekom 1691.- 1697. godine (Ive Mažuran „Osnivanje vojne granice u Slavoniji 1702. godine"). Također nema tog prezimena niti u maticama župe Bijela i Soli (Tuzla) 1742. godine osim u našim selima, Matić selištu, Bubalovu Boku i Utorkovištu. Obitelj Dabić je već 1698. godine na popisu graničara Štitara (Stipan Dabić, stražmeštar graničara).

Dakle ako je netko sklon vjerovati legendama onda je ova legenda doista najbliža istini glede prvih naseljenika, ali što se imena tiče, tu postoji još jedna varijanta izvedena zaključivanjem na temelju prikupljenih podataka.

                                    

                                        Nastanak  sela

 Događaj od presudne važnosti za nastanak naših današnjih sela jest Osmanlijski pokušaj osvajanja Beča 1683. godine. Istini za volju prije bi se reklo da je ovaj događaj usporio i na neko vrijeme odložio nastanak istih, ali da je bio prekretnica koja je odredila budućnost i nacionalni sastav, to svakako.

Nakon neuspjelog pokušaja zauzimanja Beča i velikog poraza Kara – Mustafe osnovana je 1684. godine „Sveta liga“ ( činile su je, uz podršku pape, Habsburška Monarhija, Sveto Rimsko Carstvo, Mletačka Republika i Poljsko – Litavska unija) s ciljem protjerivanja i oslobađanja dijelova Europe pod Osmanlijskom vlašću. Kako su bili oslobađani dijelovi Slavonije 1686. i 1687. godine tako je rastao pritisak na katoličko stanovništvo u Bosni. Počeo je val iseljavanja koji će katolike svesti na jedva nešto više od dvadesetak tisući. Posebno se to odnosilo na vrijeme nakon provale Eugena Savojskog 1697. godine s vojskom u Sarajevo kada je razorio i zapalio grad. Bojeći se osvete s njim se povuklo između četrdeset i sto tisuća katolika i naselilo opustjele predjele Slavonije. 1702. godine u Slavoniji je formirana Vojna krajina u čiji su sastav ušli prebjezi s ovog područja. Treba reći da je u Slavoniju živjelo većinski muslimansko stanovništvo, a da je samo na Đakovačkom dijelu ostalo ponešto katolika. Također jedan broj katolika živio je i u mjestima Babina Grada, Štitar, Županje Blato i Bošnjaci. Povijesni izvori kažu da se između 1691. – 1697. godine u ova sela doselilo oko 45 obitelji koje su živjele na području Utorkovišta. Naravno, neke od njih su živjele na prostoru današnjeg sela Matići, ali  koje su to bile nećemo nikada saznati jer ne postoje pisani tragovi. Prve pisane tragove ostavio je grof Caraffa kada je uspostavljao Vojnu krajinu i za potrebe države popisao graničare koje je uveo u vojnu službu (Ive Mažuran „Uspostava Vojne krajine u Slavoniji 1702. godine“).

Graničari su dobivali „leno“, zemlju od oko 24 jutra pa na više ovisno o činu, koju su obrađivali i na nju plaćali porez, desetinu. Povijesni izvori kažu da su to uglavnom bili ljudi koji su izbjegli iz Bosne i nisu htjeli ići daleko od svojih domova na desnoj obali Save. U vremenu od 1702. – 1716. godine i izbijanja novog rata između Habsburga i Osmanlija vidljivo je iz matica župe sv. Ivana u Županji da je u Utorkovištu, Vidovicama i Kopanicama već živio određeni broj obitelji doseljenih, u prvom redu, iz Babine Grede, Štitara, Županje i Bošnjaka. Za naše selo, Donju Mahalu, Tolisu, Kostrč i Ugljaru u to je vrijeme skupni naziv,  Utorkovište.

Prema popisu prvih obitelji vidljivo je da su to većinom graničarske obitelji iz Štitara te Babine Grede i Županje kao uostalom i u svim drugim  katoličkim selima u okruženju

Opis Utorkovišta je dao Gustav Bodenstein  u djelu „Povijest naselja u Posavini 1718. – 1739.“

„Područje počinje od zapada šumom i barom Runo, zatim barom Tolisa koja svojim ušćem savija prema slavonskoj strani kod Štitara. S Istoka je područje Painacz, a s juga turski teren odijeljen barom Burim. Sa zapadne strane je potok Briježnica, a sa sjevera Sava“.

 Nakon završetka Bečkog rata (1683. -1699.) i potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 26. 1. 1699. godine, započinje naseljavanje i povratak obitelji na prostor Utorkovišta. U prvim je godinama to bilo naseljavanje iz nekog razloga (poslije 1700.), a najčešće su bili povratnici na svoju djedovinu (već isluženi vojnici ili oni koji nisu htjeli biti dio Vojne krajine i služiti kao vojnici i graničari).

Odmah nakon potpisivanja mira u kojemu je Habsburška Monarhija dobila pojas na desnoj obali Save koji je išao u dubinu od 6 – 10 kilometara izvršena je raspodjela istog zemljišta  koje je podijeljeno graničarima iz susjednih slavonskih naselja. Na našem dijelu od Brčkog do rijeke Bosne ta je granica bila najuža i samo na tom dijelu bila je 6 kilometara. Ipak, dio Utorkovišta na kojemu je nastalo selo Matići bio je uključen u Habsburšku Monarhiju.

                                

Prvi pisani trag spominjanja sela Matići koje se tada naziva Matić Selište datira se u 1742. godinu. To je popis biskupa fra Pave Dragičevića koji je dijelio sakrament krizme po Bosni nakon skoro sedamdeset godina.

Po tom popisu selo ima 14 obitelji sa 81 članom. Na temelju prezimena obitelji razvidno je da su to većinom štitarski graničari (Dabić, Živković, Biberović, Botić i Šimić, devet obitelji), ali ima i prezimena kao Matuz koje je sigurno domaće te Marković, Antunović i Davnjanović koja nalazimo u Bosni (župe Bijela i Soli).

Naravno da je selo nastalo prije ovog popisa. Kada?

Postoje pretpostavke koje se potkrijepe ponekom činjenicom i opet puno pretpostavki. Na temelju višegodišnjih pokušaja traženja odgovora došao sam do sljedećih spoznaja:

Selo Matići nastalo je najkasnije 1731.  godine kada su pojedini graničari iz Babine Grede i Štitara dobili selišta na desnoj obali. Prigodom razgraničenja između dva carstva podizane su humke i oznake na drveću. Jedna od tih humki pod brojem 29 trebala bi biti „Gradić“ u Matićima. Zemljište je samo po sebi bilo visočije od ostalog, a opkop oko „brda“ govori da je tu vjerojatno 1718. godine vršeno iskapanje zemlje i dodatno podizan humak. Ovo se posebno odnosi na središnji dio „Gradića“ koji baš strši ponad okolnog zemljišta.

Sukladno broju obitelji koji je jednak kao i u Vidovicama (14) 1742. godine, a isto selo se spominju već 1718. godine (Ambrozije Benković „Najstarije obitelji Županje, Bošnjaka i Štitara“) nije nemoguće da je selo nastalo iste ili naredne godine kada su podijeljeni posjedi graničarima Vojne krajine iz Babine Grede, Štitara i Županje. Možda mu se nigdje ne spominje ime, ali da funkcionira kao zasebna cjelina koja je fizički podosta odvojena od ostalog dijela Utorkovišta, to je velika vjerojatnoća.

Habsburška uprava nad ovim teritorijem trajala je do 1739. godine kada su isti bili poraženi u ratu s Osmanlijama i kada je Beogradskim mirom koji je potpisan 18. 9. 1739. godine,  Sava postala granicom između dva carstva.

Zacijelo je za tih dvadeset godina povećavao se broj obitelji u selu, ali su neke, vjerojatno, otišle natrag preko Save u Habsburšku Monarhiju.

Da su se doseljavale obitelji graničara na desnu obalu Save tijekom prve polovine osamnaestog stoljeća govori podatak iz knjige Željka Holjevca „ Hrvatska Vojna krajina u ranome novom vijeku“ gdje se u jednom izvješću spominje izuzetno teško stanje graničara u posavskom dijelu Vojne krajine 1725. godine koje ide do te mjere da „graničari nemaju ni čestite košulje na leđima“. Zbog takvog stanja su prelazili na našu stranu cijelo 18. stoljeće i u vrijeme kada je ovaj kraj ponovno potpao pod osmanlijsku vlast. Ovdje barem nisu morali ići u vojsku ili rat, a i porezi su tijekom 18. stoljeća bili manji.

Nakon preuzimanja vlasti od strane Osmanlija 1739. godine ostaje, za sada, nepoznata vlasnička struktura u selu Matići. Što je bilo s posjedima koje su pojedine obitelji dobile na korištenje od Monarhije, a sad su prešle u Turske ruke? Najvjerojatnije je da su odmah postali posjedi begova i kapetana Gradaščevića iz Gradačca u čijem su vlasništvu ostali sve do 1832. godine.

                                    

                           

                                          Teorije o nastanku imena sela 

Imajući u vidu činjenicu da je u to vrijeme Utorkovište raštrkano i sa svega pedesetak obitelji, mišljenja sam da je ovaj najzapadniji dio tog sela koji je bio fizički podosta udaljen, vodio svoj odvojeni život. Također mislim da su austrijske ili vojno - krajinske vlasti dale naziv graničnoj koti poradi lakšeg snalaženja u prostoru, ali i evidentiranju poreznih obveznika.

                                              Prva teorija: Obitelj Matić

U knjizi Ive Mažurana „Osnivanje vojne granice u Slavoniji 1702.“ nalazimo graničara iz Babine Grede, Iliju Matića. Zajedno s Ilijinom obitelji na njegovu „lenu“ živi i njegov stric sa svojom obitelji (podatak iz iste knjige).

Slijedom mogućeg, Ilijina ili obitelj njegova strica dolazi živjeti na desnoj obali i nakon 1718. godine dobiva na korištenje selište u dijelu Utorkovišta koji nisu zauzeli graničari iz Štitara. Podatak da obitelj Matić živi u Utorkovištu pronašao sam u djelu Ambrozija Benkovića „Najstarije obitelji Županje, Bošnjaka i Štitara“  gdje je dat popis krštenih u župi sv. Ivana u Županji od  1717. do kraja 1719. godine.

                            „Najstarije obitelji Županje, Bošnjaka i Štitara“

Ovdje se vidi da je pod rednim brojem 91, 2. veljače 1719. godine rođen, Anto, sin Bartola Matića i njegove žene Cecilije iz Utorkovišta. Kum je bio Petar Marinčić iz Utorkovišta.

U maticama Županje od 1722. godine nisu više upisivali djecu rođenu u Bosni, jer je ovaj kraj pripao župi Štrepci pa nismo u mogućnosti pratiti što se događalo s ovom obitelji. Nema je na popisu biskupa Dragičevića iz 1742. godine što može značiti da je tijekom rata 1737. – 1739. godine prešla Savu i jedno vrijeme živjela u Habsburškoj Monarhiji (možda i zauvijek).

Obitelj ovog prezimena se spominju nakon 1792. godine (Niko i Martin) u selu, ali nije sigurno da su to potomci Bartola i Ante Matića.

Naime, nakon austrijsko – turskog rata koji je završio 1792. godine, raseljene obitelji vraćaju se na svoja ognjišta. Dio se nije vratio i ostao je u podmajevičkim i podtrebavskim mjestima u kojima su bili četiri godine, ali su se naselile neke nove među kojima je moguće i ovi Matići koje nalazimo u selu nakon tog vremena. Ova obitelj živi u selu sve do 1900. godine kada joj se gubi trag. Ako je izumrla prirodnim putem (nestalo muških potomaka) onda je to bilo u vrijeme „drvenih križeva“ jer niti na jednom spomeniku u matićkom groblju nema ovog prezimena. Moguće je da su odselili na neku njima povoljniju destinaciju.

Bilo kako bilo, jedna od mogućnosti nastanka imena sela svakako je, slijedom logike, obitelj Matić.

                             Druga teorija: Legenda o Matuzu, Dabi i Čobi

 Pouzdan odgovor na ovo pitanje skoro da ne postoji. Postoje teorije koje se temelje na pretpostavkama i slobodnom zaključivanju na temelju opće poznatih činjenica. Jedini mogući odgovor nalazi se u poreznim knjigama Dvorske komore (državni arhiv u Beču). Kad će biti prilike da se iste pogledaju i hoće li je uopće biti, ostaje da se vidi. Logično je tražiti poveznice između činjenice da selo 1742. godine nosi naziv Matić selište i velike vjerojatnoće da je isto dobila po obitelji koja je ili prva živjela na tom mjestu ili je bila tolika priznata od svojih sumještana da su ga nazvali po njoj.

Druga mogućnost je jedno od imena iz legendi. Objektivno samo dvije legende dolaze u obzir. Ona o čobaninu Matiji ima logike, jer i kasnije su prezimena nastajala po nekome bitnom ili najstarijem u rodu (Draganovići i Pejičići). Da su Matijini nasljednici nazivani Matijići ili Matičići, a kasnije to prešlo u Matić i da je selo po njima, kao starosjediocima dobilo ime, nije nemoguće.

        

Veća je, ipak, vjerojatnoća to da je selo dobilo ime po Mati Matuzu iz legende o tri brata hajduka. Najnovija istraživanja stavila su me u situaciju da mislim da je ova legenda, od svih teorija, najbliža istini. Zašto? Na Bodensteinovu popisu iz 1726. godine nalazimo među mještanima Utorkovišta Stipana Dabića i Ivana Čobića. U to vrijeme ne spominje se Mato Matuz koji će doći s brojnom obitelji u ovaj kraj. Zajedno s obiteljima Stipana Dabića i Ivana Čobića, moguće je da se naselio na nenaseljeno mjesto koje će kasnije dobiti ime po njemu, ocu najbrojnije obitelji u našoj Posavini. Mato Matuz je otišao živjeti u Utorkovište dok je njegov sin Ilija ostao sa svojih pet sinova živjeti na prostoru koji su nazvali Matić selište. Također, obitelj Ivana Čobića, njegovi sinovi Đuro i Marijan, otišli su živjeti u Utorkovište. Nakon nekog vremena vratio se unuk Grga Čobić i živio s obitelji u Matićima.

Susjedna sela Bok i Kostrč imaju slične legende o nastanku i imenu sela dobivena po imenu osobe. Bok se prvo zvao Bubalov Bok, dakle po nekakvom Bubalu. Mogao je biti i Bubalovo selište, ali obzirom da je ova lokacija imala svoje staro ime, Boki, nazvano je Bubalov Bok. Jedna od legendi o nastanku i imenu sela Kostrč jeste ona o hajdučkom harambaši Kostrešu koji je živio na području današnjeg sela Kostrč.

Zanimljivo je to da u Bodensteinovu popisu iz 1726. nema niti  Marinčića, niti  Matića, niti Matuzovića što možda govori da je već prije te godine Matić selište već bilo zasebna cjelina (istina samo par obitelji) koju ovaj nije zabilježio i evidentirao kao takvu.

U svjetlu povijesnih izvora koji su nam trenutno dostupni iznesene pretpostavke su pokušaj približavanja istini.

                                                                                Joso Orkić