Nebrojeno puta čovjek se susreo s nedaćama i uvredama
koje proizlaze od bliskih ljudi, a ponekad i od potpunih stranaca. Ljubav je
najvažnija vrlina koju čovjek može posjedovati. Onaj tko nije osjetio ljubav
taj ne zna zašto se rodio. Bez ljubav čovjek se ne može razvijati, rasti,
napredovati i živjeti. Čin prave ljubavi, koja pokreće ovaj svijet i koja čini
dobro u ovome svijetu, je oprost.
Oprostom se čovjek prvenstveno oslobađa negativnih
misli i mržnje prema nekome. Opraštanjem pozitivno utječete na svoje zdravlje i
gradite sebi bolji i jednostavniji put ka vašim ciljevima. Iskreni oprost je
segment istinske ljubavi koji treba poštivati i čuvati svim svojim
mogućnostima.
Za početak treba oprostiti sebi. Prihvatiti sve svoje
mane i unutarnji nemir da bi uspostavili sklad i lakoću življenja i kako bi
težili samoostvarenju. U svakome od nas postoji nešto što pritišće i sprečava
slobodu koju jedna ljudska duša može iskoristiti. Neopraštanje samom sebi nije
vidljivo na vanjskoj slici čovjeka, ali se u unutrašnjosti nakuplja kao hrđa
koja se s vremenom širi i uzrokuje probleme. Neopraštanje sebi također uzrokuje
nesigurnost i nepouzdanost u svoj rad i komunikaciju među ljudima. Tjera nas da
sebe smatramo nedovoljnim i slabim, da nismo spremni na situacije ili pothvate
koji su nam namijenjeni te tako usporavaju i prekidaju prilike koje su nam
pružene za zadovoljstvo i sreću življenja. Čak i kada nam drugi ukazuju da smo vrjedniji
nego što smatramo i da zaslužujemo ljubav, mi to odbacujemo jer smo sami sebi
usadili korov nesigurnosti i mržnje prema samom sebi.
Oprostiti drugome je možda i lakši pothvat za
ispuniti, nego što je oprostiti samom sebi. Oprostiti možemo samo iz čiste
ljubavi, a količina oprosta ovisi o količini ljubavi koju osjećamo prema
drugima i o kajanju koje je uslijedilo kao isprika onoga što nas je povrijedio.
Možemo oprostiti i to nije nemoguća misija, ali ako opraštamo, ali nikad ne
zaboravljamo što je učinjeno i zašto je bio potreban oprost, onda bolje da
nismo ni opraštali. Takav način oprosta je samo drugim riječima rečeno da nismo
oprostili i da se nismo pomirili s činjenicom kajanja bližnjega. Sveto pismo
donosi mnogo prispodoba i primjera kako treba opraštati. I Stari zavjet kao i
novi donosi primjere iz života velikih osoba koji su griješili ali ipak
dobivali oprost, ali i onih malenih koji su dobili oprost pa su po svojim
djelima dobili što su zaslužili. Tako i Matejevo evanđelje u 18 poglavlju
iznosi trenutak kada Petar upita Isusa koliko puta treba oprostiti svome bratu,
sedam puta? Isus mu je odgovorio da ne sedam nego sedamdeset puta sedam. I sami
idemo na ispovijed po oprost grijeha od Boga i zapitajmo se da li nam je ikada
taj oprosti bio uskraćen?
Biblija iznosi kako trebamo oprostiti i neprijatelju
jer to je čin ljubavi i poštivanja Božjeg nauma. Kažu da je opraštanje
neprijatelju najslađa osveta, ali naši ljudi su previše opsjednuti takvim
izrekama, kao na primjer „Oko za oko, zub za zub“ ili „milo za drago“. Previše
smo osvetnički nastrojeni, ali to je više pitanje temperamenta i ozračja
društva u kojem se pojedinac razvija i tako biva naučen.
Opraštanjem nikad nećemo zaraditi sebi nizak status,
kako u društvu tako i u svojoj svijesti, jer je opraštanje ono što samo rade
dobri i veliki ljudi, a veliki su samo ono koji praštaju. Oprostom iskazujemo
milosrđe onome koji traži ispriku i pomažemo ne samo sebi nego i njemu
otklanjanjem mržnje između sebe, a tako i iz svijeta. Iako trebamo biti
oprezni. Nikada ne trebamo dopustiti da nas netko iskorištava zbog naše dobrote
i mekog srca, koje teži za boljim svijetom bez mržnje i koje oprašta zlodjela. Errare humanum est, ignoscere divinum –
ljudski je griješiti, božanski opraštati.
Ivan Dabić
Nema komentara:
Objavi komentar