Što mi želimo?
Čovjek je bogat po
onim stvarima, koje mu ostanu, kada mu oduzmemo sav novac i sve materijalne
vrijednosti. Koliko je netko bogat može prepoznati svatko po svojoj savjesti,
ali samo sami za sebe možemo znati koliko smo zapravo bogati i što je to što
nas čini sretnima. Neki ljudi pronađu sreću u novcu pa se cijelog života trude
zaraditi što više i posjedovati što više. Ne zato kako bi imali skupe stvari,
druge tlačili ili pravili se važni, iako su sve to posljedice velike količine
novca, nego oni imaju puno novca jer to žele, trude se da bi ostvarili svoje
snove. Netko sreću i zadovoljstvo pronalazi u obitelji. Cijeli svoj život je
posvetio svojim najmilijim, a da je rijetko kada pomislio na sebe da li je on
sretan, iako mu nesvjesno tijelo daje do znanja da se nalazi na dobrom mjestu i
da je sretan. Neki će sreću pronaći u vlastitom napretku i razvoju. Takvi ljudi
će učiniti sve kako bi oni sa sigurnošću bili zadovoljni sami sobom. Takvi
ljudi ne traže sreću, jer znaju da je sreća kratkotrajna, nego se koncentriraju
na dobru budućnost i dobar život sutrašnjice. Takvim ljudima nije teško raditi
po osamdeset sati tjedno, razvijati svoje sposobnosti, čuvati zdravlje,
trenirati, učiti, istraživati i raditi sve one dosadne stvari koje rade „čudni“
ljudi. Oni često ostanu neshvaćeni jer njihova djela mnogi ne razumiju u
početku, smatraju ih fanaticima u svojem svijetu.
Problem je što
većina mladih i djece danas uopće ne zna što bi željeli i čemu se nadati u
bliskoj budućnosti. Vjerojatno postoji više izvora problema, ali nekako najveću
pozornost privlače činjenice da u današnjici imamo toliko prilika, da je se
teško odlučiti pa odluke odgađamo, nažalost često nikad i ne donesemo. Zatim,
jako važan uzrok je činjenica da se svijet sve više digitalizira, što je u srži
dobro, ali štetno djelovanje tehnike i prekomjerno korištenje društvenih mreža
i interneta, naročito od strane djece, uzrokuje drugačiji odgoj kod djece.
Djeca se slabije druže s vršnjacima, ne galame, ne padaju, ne ozljeđuju se, ne
uče od drugih, ne dijele, sve što oni poznaju je svijetleći pravokutnik s
pomičućim slikama. Takva djeca odrastaju u adolescente, koji se po prvi put
susreću s opasnostima i problemima života, ali bez iskustva iz djetinjstva.
Tada nastaju problemi, padaju u depresiju, razvija se anksioznost, demotivirani
su, svega im je dosta, ne znaju što bi sa sobom, a tek što bi sa svojom
obitelji ili zajednicom. Daljni napredak u odrastanju je jako težak i
nesiguran, pa ne postoji puno nade za čvrstim i snažnim liderima.
Nije dobro što se
djeca skoro više nikako ne tuku ili svađaju. To je bio dio odrastanja u kojem
smo nesvjesno učili postavljati granice prema sebi i prema drugima, učili smo
se braniti i zauzeti za sebe, nismo se predavali, željeli smo se uspeti na
ljestvici hijerarhije što više u što manjem vremenu. Naravno, nakon toga smo
snosili posljedice štete, ali često i koristi, koje smo načinili tučom ili
svađom. Zamislite da u ring uđu, s jedne strane, Mirko Filipović Cro Cop i, s
druge strane, mladić od sedamnaest ili osamnaest godina koji nikad nije povisio
ton na nekoga, tko li bi pobjedio? Ne mora biti tako velika razlika u
sposobnostima, ali svakako da onaj s više iskustva ima ogromnu prednost.
Postojao je, a vjerojatno i sada postoji, uzrečica u našim krajevima, a glasi:
„Ma pusti ga, nek se dijete čeliči“. Gdje li se izgubila ta misao?
Naravno da ne
treba pustiti djecu da pretuku jedno drugo na igralištu, ali pustiti ga, u
današnje vrijeme prije ga treba natjerat, nego pustit, da ogrebe koljeno na
igralištu ili da padne s drveta, dok bježi od susjeda jer mu je polomio granu
na trešnji, svakako da je potrebno. Naš narod i dalje posjeduje tu čvrstinu u
svojem temperamentu, za razliku od ljudi iz razvijenijih zemalja. Super je što
su neki od nas kući dolazili prljavi, mokri, krvavi, modri, posvađani i tako
dalje. Imali smo priliku okusiti smrad, znoj, krv, težinu i strahote života
koje čekaju u budućnosti. Navikli smo na teške uvijete pa nam nije teško ni
raditi svašta i u raznim uvjetima, snađemo se i kada je najgore. Koliko se
trudimo da i današnja djeca očvrsnu kao
i mi? Hoćemo li se malo potruditi ili ćemo dopustiti da djetetu s četiri godine
damo tablet, s osam već osobni mobitel, sa četrnaest već počne izlazi i opijat
se, a do osamnaeste jedva završi školu i ostane roditeljima na grbači?
Bilo bi super kada
bi svako peto dijete postala jedna od onih osoba s početka teksta, koja bar
znaju što žele i bore se za to, sposobni su boriti se, a sposobni su jer su
iskusili probleme. Moramo se potruditi da nekolicina dobrih ljudi opstane od
narednih generacija, a sadašnje mlade generacije potaknuti na rad i naučiti ih
onome što je zaista važno. Starimo, nestajemo, a ono što stvaramo upravljat će
svijetom za dvadeset godina.
Nema komentara:
Objavi komentar