Mijenjam sebe, mijenjam svijet
Što je jedan
ogromni, neistraženi, nedodirljivi svijet jednom malenom, povučenom i
nesigurnom pojedincu? Možemo reći sve i ništa. Sve, zato što jedan pojedinac,
koliko god bio malen i samozatajan, može promijeniti svijet, bilo to u velikoj
ili maloj stvari. Ništa, zato što cijeli svijet ne poznaje jednog pojedinca i
što jedan pojedinac često ništa ne znači svijetu, nestanak jednog bit će
kompenziran dolaskom drugog ili čak dvojice. Zašto bi se onda jedan pojedinac
trebao truditi promijeniti sebe, kada to vjerojatno neće imati nekog značajnog
utjecaja na svijet? Postoji jedan, jednostavan odgovor. Da li je bolja osoba
ona koja smo sada ili ona koja bismo mogli postati? Kada se čovjek ne bi
mijenjao, još uvijek bi plakao u naručju medicinske sestre, poslije poroda. Na
čovjeku je, hoće li izabrati put prema napretku ili propasti. Čovjek će se
promijeniti, onoga trenutka, kada pomisli i odluči da je promjena bolja nego
sadašnje stanje. To mišljenje ne mora uvijek biti dobro. Svi težimo boljem, ili
bi bar trebali težiti, zato se moramo prilagođavati, a time i mijenjati, kako
bi sebi poboljšali život i učinili ga lakšim i jednostavnijim za suočavanje. Na
čovjeka utječe previše čimbenika da ga može netko u potpunosti shvatiti, čak ni
on sam ne zna, sa sigurnošću, tko je i kamo se uputio. Sami smo krivci
vlastitog života. Na nama je što ćemo učiniti zarad vlastitog i općeg dobra.
Možemo se truditi ispraviti pogreške na koje nailazimo, a s druge strane možemo
biti zlobnici, koji će iza sebe ostaviti svijet s više patnje i boli, nego što
je to bilo nužno. Čovjek se ne mijenja da bi spasio svijet od propasti. Čovjek
se jednostavno prilagođava datim situacijama, kako bi sa što manje truda opstao
malo duže na svijetu. Odraz pojedinačnih promjena i stanja kroji svijet.
Promjena jednog
čovjeka neće utjecati na stanje svijeta
ako su ostali ostali konzervativni, ali može utjecati na samu promjenu drugih.
Jedno dobro vuče drugo, kao što i jedno zlo vuče drugo. Svijet itekako može
promijeniti pojedinca. Čovjek se prilagođava društvu i sredini, u kojoj se
nalazi, inače bi postao uljez među vlastitim redovima. Suobličavamo se i
prihvaćamo neke jednakosti s drugim ljudima, kako bismo lakše komunicirali i
živjeli u određenom društvu, bez puno straha i nepredvidljivosti, zato je
uvijek teško preseliti se u novi grad ili u novu zemlju, koja nikada neće biti
kao domovina. Kada se nađemo u novoj sredini, čovjek mora ispočetka istraživati
svijet oko sebe, mora dopustiti da ga svijet promijeni, onoliko koliko je to
nužno. Sam čovjek će se opirati promjeni, jer je navikao na jedno dobro, koje
je godinama prihvaćao i razumio. Da bi ostvario uspjeh i bio prihvaćen u
društvu, čovjek mora iznijeti svoje ranjivosti i odluku za promjenom, mora
steći novo povjerenje, preuzeti nove odgovornosti i prilagoditi sebe drugima. Slično,
kako svijet mijenja pojedinca, tako i pojedinac mijenja svijet. Ne mora biti to
veliki svijet, ali dovoljno velik da znači pojedincu. Bio to on sam, njegova
obitelj, prijatelji, grad ili država, sasvim je svejedno, pojedinac može
utjecati na promienu svijeta, tako što utiče na promjenu drugih oko sebe.
Svojim idejama, zalaganjem, primjerima i sposobnošću, jedan čovjek može
ispisati povijest i promijeniti svijet. Isus je promijenio svijet, tako što je
stvorio Crkvu, ne samo za kršćane nego je njegov utjecaj promijenio cijeli
tijek povijesti i svijeta. Hitler je učinio isto to, samo na puno, puno gori
način. Fernando Magellan je doslovno promijenio svijet, kada je 1519. godine
oplovio cijeli planet dokazavši da je zemlja sfera, a ne ravna ploča. Matej je
u svom evanđelju dao zlatno pravilo svijeta: „Sve što želite da drugi čine
vama, činite i vi njima“. Osim što možemo protumačiti, da bismo se trebali
ponašati prema drugima onako, kako bismo mi željeli, da se netko prema nama
ponaša, što ima svoje nedostatke, možemo istu rečenicu prikazati kao ideju da
se sami ponašamo prema sebi onako kako je to najbolje, a onda takav primjer
prenositi na druge, kako bi se i oni ponašali prema sebi najbolje što je
moguće, a ako svi to radimo, svijet bi vjerojatno bio puno svijetlije mjesto, s
manje patnje i problema.
Povijest je
dokazala da bilo tko od nas može postati najgora osoba, koju je svijet vidio.
Urođeno nam je u prirodi, da se u stanju propadanja, sve više zakopavamo i
kvarimo. Alkoholičari konzumiraju sve više i više alkohola, ovisnici o
cigaretama i drogi isto to čine. Za kriminalce je vjerojatnoća ponovnog
počinjenja zločina visoka. Onaj tko je lijen, postat će još lijeniji, siromašni
još siromašniji, a glupi još gluplji. Kako bi se sve to promijenilo, moramo se
sami promijeniti. Prestati konzumirati alkohol, i ostale poroke, zaposliti se,
educirati, a u korijenu jednostavno odlučiti i koristiti sve svoje sposobnosti,
kako bismo putovali putem bolje budućnosti, nego putem propasti, jer pakao
postoji i na Zemlji i svi znamo gdje se on nalazi. Svi možemo učiniti nešto,
što bi doprinijelo poboljšanju vlastitog života, a time i svijeta. Možemo
krenuti od najmanjih stvari, od vlastitog kreveta, kojeg nismo pospremili već
mjesecima, ili vlastite sobe, koja pliva u prašini, jer smo toliko lijeni
odvojiti desetak minuta, kako bi bar tu jednu sobu počistili i doveli u red.
Kada čovjek malo razmisli o stvarima koje bi mogao popraviti u neko zadano
vrijeme, i u najmanjoj sredini počet će uviđati stvari, kojima je nužna
promjena. Možemo istrenirati sami sebe, poboljšanjem malih stvari, kako bi
popravljali kasnije velike stvari. Čovjek koji je prihvatio svoju patnju i
nedostatke i odlučio ih popraviti, koji je doveo svoju sobu i kuću u red,
spreman je izaći vani i suočiti se s problemima zajednice, pa tako i svijeta.
Nakon sobe, može uslijediti popravak odnosa s ocem, popravljanje stanja u
obitelji. Popravljanjem obitelji stvaramo još nekoliko sposobnih članova, koji će
nam pomoć dovesti selo u red, zatim grad, zatim državu, a kraj se ne nazire.
Svaki čovjek može
za sebe uraditi ponešto, istog trenutka, počevši od sada. Prvo što moramo
prihvatiti je, da smo sami nesavršena stvorenja. Puni smo mana, mržnje,
problema i neznanja, tako da je pravo čudo, što opstajemo. Moramo se početi
ponašati prema sebi, kao da vrijedimo u ovom svijetu, jer vrijedimo, samo možda
ne znamo kako i zašto. Odnosite se prema sebi kao prema nekome kome ste dužni
pomagati.[1]
Čovjek se često ponaša prema drugima bolje nego prema sebi, jer zna kakvo je on
ranjivo biće i sam zna svoju prošlost i svoje grijehe pa se ne smatra dostojnim
boljeg života. Moramo biti usmjereni na konstantno poboljšanje. Možda su naša
unaprijeđenja mala, ali sve dok su dosljedna i stalna, uspjeh je zagarantiran.
Uspoređujte se s osobom kakva ste bili jučer, ne s osobom kakva je netko danas.[2]
Ne znamo kroz što sve drugi ljudi prolaze, ali znamo kroz što mi sami
prolazimo. Zato znamo što trebamo promijeniti na sebi, kako bismo postali bolji
i prihvatljiviji primjer svijetu. Nitko ne želi pomoć od nekoga, tko ni sam
sebi ne može pomoći. Jedna od stvari, koje znatno unaprijede čovjeka, a tako je
malena, da ima prevelik utjecaj na svijet, je vlastiti govor. Prestanimo
govoriti stvari za koje znamo da nisu istina, prestanimo lagati, prestanimo govoriti
stvari koje vas čine slabim, prestanimo govoriti stvari koje negativno utječu
na našu savjest i razmišljanje. Budite oprezi što, ali i kome, govorite.
Najznačajnije, nemojmo lagati. Laž je hrđa svijeta, koja napada ne samo sami
svijet, nego i čovjeka, ljubav, sreću i povjerenje, prema bilo kome. A što ima
na svijetu vrijednije od toga? Prestanimo govoriti stvari za koje znamo da nisu
istina. To će nas oslabiti toliko da se nećemo često moći oporaviti, zbog vlastitih
pogrešaka, izgubit ćemo ljubav, povjerenje i sreću. Izgubit ćemo sebe, jer kad
lažemo, prvenstveno lažemo sebi, a kada se dovedemo u situaciju, da nam se nagomilalo
problema, shvatit ćemo, da je to samo plod ono malo laži, koje smo izrekli.
Nakon puno truda,
vlastitog unaprijeđenja i promjena na bolje, život će postati jednostavniji,
postat ćemo snažniji, samouvjereniji, veselit ćemo se budućnosti, nećemo više
sami sebi stajati na putu do uspjeha. Bit ćemo spremni na sve izazove i
tragedije, koje život stavi pred nas. Imali smo jedan zadatak, kad smo došli na
svijet. Trebamo odlaziti s ovoga svijeta smanjujući patnju i bol, koja u njemu
postoji. Ako ne to, onda se bar potruditi, da ništa ne pokvarimo. Nažalost,
postoji i oni, koji su učinili sve što su mogli, pretvarajući svijet u jazbinu
nepotrebne patnje i boli, brisajući nadu i vjeru ljudima. Svojim promjenama
nabolje, uključivanjem drugih u napredak zajednice i svijeta, osiguravamo
odlazak sa svijeta, koji je danas bolji, nego jučer, a sutra ćemo se truditi,
da ponovno danas bude bolje nego jučer. Sjetimo se pjesme, iz čuvene knjige
Mate Lovraka, Vlak u snijegu, Kad se male ruke slože.
Nema komentara:
Objavi komentar