Početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća živjeti u ozloglašenom kraju sela zvanom Medvača imalo je svoje prednosti, čari, ali i mane. Prednosti su što tu nikad nije dosadno ili monotono. Stariji su se brinuli kao i mi mlađi da ne nedostaje svađa, prepirki pa čak i tuča s teškim tjelesnim posljedicama. Uglavnom, uvijek bi se našlo nešto o čemu se taj dan razglabalo i komentiralo. Čarolija je bila dječački život pored Briježnice i njezinog rukavca zvanog Brana. Mana je bila naša socijalizacija u seoski život. Žitelji iz ostalih dijelova sela nametnuli su nam stereotip divljih i neobuzdanih osobenjaka, koji sve rade zlo i naopako, pa nas je trebalo što je moguće više izbjegavati. Naravno da to nije bilo niti približno istini, ali da smo imali svojih specifičnosti, to svakako.
Košaraštvo/korparstvo je ulazilo na velika vrata u selo do te mjere da su pojedinci napuštali Njemačku i Austriju i vraćajući se kući prihvaćali posao koji je obećavao. Početak je to gradnji planskih kuća, novih gospodarskih zgrada, prvih televizora. Ipak, unatoč civilizacijskom tijeku i brzo nadolazećim promjenama, u kraju su živjeli staromodni i neuki ljudi, koji sve probleme rješavaju vikom i galamom, a kad ni to ne pomogne, onda sijevaju batine. Bili su to ljudi koji su razjapljenih usta slušali svog unuka koji je u školskoj biblioteci podigao knjigu epskih junačkih pjesama i zamuckujući čitao im vješto sročene stihove pučkih pjesnika i pjevača uz gusle o podvizima i snazi kraljevića Marka, Muse Kesedžije, Sibinjanin Janka i ostalih s podugog spiska junaka iz starih vremena.
Mi, medvački dječaci, nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole već smo uključivani u ispašu stoke (krava i svinja). Zbog dječje zaigranosti i nepažnje često su krave ostavljene bez nadzora činile štetu vlasnicima njiva što je, također, bio jedan od uzroka čestih svađa u kraju, ali i cijelom selu. Stariji su nas plašili Ciganima koji će nas ukrasti i prodati negdje daleko ili će od nas napraviti sapun. Iako smo svi znali da je to laž, ipak, kad se vide ciganska kola puna preplanulih, tamnih, često neurednih osoba, malo se grlo stegne i sve te izmišljene priče postanu tako opipljive i stvarne.
Bio je početak rujna. Tekle su pripreme za početak nove školske godine. Lijep i sunčan dan mnogi su koristili za svoje poljodjelske radove. Jedan susjed je cijeli dan dovozio sijeno zaprežnim vozilom zvanim platon i slagao ga na otvorenom u stog. Drugi susjed je oštrio sjekiru otupljenu tijekom krčenja živice, čekajući kavu uz bočicu šljivovice rakije. Negdje u daljini se čuo ženski glas koji iz petnih žila zvao: „Matoooo, Matoooo, pođi kućiii“, dok smo mi osmogodišnji klinci naganjali davno probušenu loptu, koja je sada bila malo veća od jabuke.
Oni nešto stariji od nas, oko pola četiri po podne, izveli su krave na ispašu. Napasanje goveda trajalo je oko tri sata pa bi se isti vraćali kući oko pola sedam jer je u sedam bila mužnja.
Tog naoko ničim neobičnog dana, oko 18 sati počinje niz neobičnih događaja, koji kad se slože daju neobičnu i tragikomičnu situaciju.
Nešto malo poslije 18 sati kroz naš kraj prošla su dvoja kola Cigana. Uz kola su išle odrpane ženske osobe i zastajkivale pored dvorišta u kom bi ugledale domaćicu dobacujući joj: „Drugooo, trebaš li vretena?“ Negdje oko pola sedam već su napustili selo odlazeći starim makadamskim putem prema Mašićki i drumskoj cesti Orašje – Gradačac. Istovremeno, kroz selo je prošla krava jednog od od dvojice koji su ih odveli na ispašu, ali bez pratnje. Neobično, no ne i zabrinjavajuće jer se kod djece dogodi da se zaigraju, a krave same dođu kući. Po dolasku kući, za pamet, stariji ih istuku i izgrde do te mjere kao da su počinili ne znam kakav zločin, ali u to je vrijeme batina bila odgojna mjera u kući, u školi i u crkvi.
Kad i poslije 19 sati nije bilo dječaka ode njegov brat do kuće njegova kolege koji je taj dan bio s njim. Tamo je čuo istu priču da su krave došle same te da dječak nije došao kući. I dok su otac od jednog i stariji brat od drugog prijetili kako će ih namlatiti kad se vrate, jedna žena je zavapila i snažno zajaukala: „Joooj, njija su ukrali Cigani, oni su tuda prošli s kolim' a djece ne'a“. E, sad je već postalo ozbiljno! Žensko kukanje i prenemaganje uzdrma i najstaloženijeg muškarca, kad se priključi još nekoliko žena i stane zapomagati, tu nema pomoći, nastaje pometnja.
Cijelim se krajem pronijela vijest da su Cigani oteli dva naša dječaka. Otac jednog od dječaka nije bio kod kuće i nije znao što se zbivalo za njegova odsustva. Ulogu organizatora potjere preuzeo je sredovječni lovac koji je došao s lovačkom puškom i krenuo u organizaciju potjere. Miliciju, naravno, nitko nije obavijestio, a i kakva korist, dok se dođe do njih Cigani će otperjati. Odmah su priskočili susjed s vilama i onaj sa sjekirom te se žurnim korakom stali udaljavati u dva pravca. Prva skupina koja je išla cestom prema Boku imala je za cilj da presiječe put ciganim u Džijana, a druga će preko Dubravica na cestu k Tolisi. Dodatnu nervozu je unio brat od jednog dječaka koji je rekao da je bio u bari gdje su dječaci čuvali krave i da ih je zvao, ali se nisu javili. Sad je zapomaganja ženskinja postalo još dramatičnije. Bilo je onih koji su govorili da su se dječaci zaigrali i da će se kad-tad pojaviti te da se na pravi cirkus od tog. Nije pomogla niti konstatacija jednog mulca da su se vjerojatno utopili u Briježnici prelazeći preko „brvna“ u bočansku stranu.
Sunce se sakrilo na obzorju, a svi su pogledi bili uprti na tu stranu. Odatle se očekivao bilo kakav glas. Cijela je ulica izašla na izrovani makadamski put u Medvači. Baš u to vrijeme na njivama Nameti odigravala se drama. Naime, grupa koja je krenula prema Tolisi vraćala se prema Nametima i iza svega glasa dozivala po imenu dječake. Ova dvojica su baš u to vrijeme prelazili Briježnicu preko drvene motke sa punim „njedrima“ pokradenih bočanskih zrelih jabuka i drugog voća. Čuvši svu viku preplašili su se i počeli plakati i dozivati u pomoć. Oni su zvali da im netko pomogne jer su očekivali da će ih ova ekipa isprašiti zbog nestašluka, a potjera je mislila da ih progone Cigani. Lovac je odrješito rekao: Idemo prema njima i budite spremni na sve - rekao je to ubacivši dva metka u pušku. Dječaci su bježali od potjere i uz put pogubili svu ukradenu robu: Jabuke, kruške i ponešto još zelenih oraha. Jurnjava je trajala od pet do deset minuta dok se nije shvatilo tko kog progoni. Kad su ih napokon stigli dječake lovac i ekipa su ih pitali gdje su Cigani i kako su im pobjegli, dok su preplašeni dječaci samo šutjeli. S prvim mračkom pojavili su se svi u selu izuzev ekipe koja je u Džijanima čekala u zasjedi. Nakon nekog vremena reče lovac jednom momčiću da ode u Bok i javi drugoj grupi da je akcija obustavljena. Vidno razočarani rezultatom, organizatori akcije rekli su upravo pristiglom ocu jednog od dječaka da ga dobro namlati i da mu ostane uspomena za cijeli život. Oni hladnijih glava su posprdno komentirali ishod akcije dok su žene zahvaljivale Bogu da su dječaci živi. Oko 21 sat utihnula je Medvača, svatko u svojim mislima. Sutra je novi dan i novi doživljaj. Možda i veći!?
PS: Naši govedari su otišli u krađu jabuka kod kuća Matolića i Lopandića u Boku. Prešli su oko 18 sati preko Briježnice i došli do željene voćke. Problem je bio što je vlasnik tu nešto radio pa su morali pričekati više od sat vremena da ode. Kad su krenuli u berbu čuli su dozivanje brata jednog od njih dvojice, ali se nisu obazirali. Kad su pobrali koliko su htjeli krenuli su prema Briježnici. Tek tada su shvatili da je kasno i da pada prvi mračak, a kad su vidjeli da nema krava i da ih netko doziva, nasmrt su se preplašili. Mislili su da ih traži vlasnik njive u kojoj su završila njihove krave pa su počeli zapomagati i bježati glavom bez obzira. Batine koje su dobili nakon ove epizode i nisu baš nešto utjecale ne njihov daljnji život. Imena im ne spominjem jer njih dvojica i danas žive u Medvači. Ostali akteri su odavno na nekom boljem mjestu. Jedino se Cigane, ni krive ni dužne, gledalo s prijezirom zbog srama koji smo sami sebi nanijeli.
Ambrozije Medvački
Nema komentara:
Objavi komentar