MARKO MIŠKOVIĆ - BRICO

Svi životi velikana nas podsjećaju da možemo uzvisiti svoje živote, pa kada odemo za nama da ostanu u pijesku vremena utisnute stope. N.N.

Iskoristili smo ovaj prelijepi citat za uvod u najavu nove teme. Kako se već moglo naslutiti kroz prezentirane dosadašnje tekstove, jedna od temi koje će biti obrađivane na našem blogu biti će i priče o našim "običnim" ljudima iz sela Matići. 

To su naši "obični" ljudi za velika djela, isti među jednakima, ali posebni po osobnosti, djelima, avanturističkom duhu, hrabrosti, kreativnosti, vizionari. 

Jednostavnim rječnikom rečeno, ljudi sa umjetničkim duhom.    

                                      Marko Mišković - Brico, kipar i klesar

                                                

                                                   
                                                                       Stotinjak metara zapadno od samostana i crkve na „Raščici“ nalazi se odvojak regionalne ceste Orašje – Gradačac. Putokazna tabla uz rub ceste, na čijoj je žutoj podlozi crnim slovima ispisano ime Matići, pokazuje smjer i predstavlja krajnje odredište nečijeg putovanja. Oni koji rijetko dolaze u ovo selo ili nisu jako dugo bili, očekuju da već nakon prvog zavoja ugledaju obrise kuća i ulazak u selo. Međutim, to se ne događa tako brzo i kada putnik namjernik već postane nestrpljiv, kao nekakva nagrada za sav umor i pretrpljeno na putu,  počinju nicati prve kuće. „Napokon“, veli on ili ona, a onda prvo što ga dočeka na ulazu jest mjesno groblje. Groblje „Crnac“ smješteno je uz samu cestu i ostavlja veoma snažne prve dojmove na posjetitelje. Lijepo uređeno groblje, bar nama mještanima, kojim dominira obiteljsko grobno mjesto obitelji Marka Miškovića Brice. Impozantan spomenik na čijem postolju piše naš prastari katolički pozdrav iz ovog kraja „Faljen Isus i Marija“. Koliko topline i dobrodošlice u samo četiri riječi. Taj pozdrav govori više od ikoga ili ičega o ljudima koji ovdje žive. On kaže da dolazite u mjesto gdje žive pošteni, marljivi, skromni  ljudi kojima je obitelj, uvijek, na prvom mjestu. Iznad postolja spomenika uzdiže se veliko raspelo koje svojom dominantnošću prati namjernika i ostavlja na njega visok dojam. Ne jednom čuo sam od ljudi koji su posjetili prvi put Matiće da kažu: „Što imate lijep spomenik na groblju, je li to nekoj velikoj osobi?“

           Pa u neku ruku i jest. Niska rasta i sitnije tjelesne građe, čelične volje i spretnih ruku, ovaj Matićanin bavio se izradom umjetnina više od pedeset godina. Njegovo životno djelo ogleda se na svakom koraku obilazeći selo. Počevši od groblja, gdje više desetina spomenika napravljenih njegovom rukom, prkosi zubu vremena, do zavjetnih kapelica iz kojih svoje ruke šire i šalju poruku mira i ljubavi „Srce Isusovo“, „sveti Franjo“, „Sveta obitelj“ i još mnogi kojih danas nema jer su pojedine kapelice porušene, a kipovi ostavljeni na tavanu. Svake nedjelje, a i češće, stotine vjernika stavlja prste i škropi se svetom vodom iz škropionica koje je izradio ovaj umjetnik. Zasigurno je da su škropionice (zidne i samostojeća krstionica pokraj ulaznih vrata) u župnoj crkvi na Raščici i filijalnoj crkvi u Matićima izrađene njegovim rukama, a neslužbeno je još mnogo crkvi i kapela koje su obogaćene njegovim djelima. Stotine kipova i spomenika krase grobna mjesta dragih nam pokojnika širom Posavine. Godine 1956. restaurirao je kip Isusa u grobnici, djelo nepoznatog majstora koje se iznosi na Veliki petak, a nalazi se u crkvi na Raščici.

           Osim svoje umjetničke osobnosti, Marko Brico bio je i veliki kulinar. Tako je 1957. godine donio prvu sarmu u Matiće iz osječke bolnice (sarma napravljena od ukiseljenog zelja, dotad je bilo pokušaja u okolici pravljenja sarme od svježeg zelja), a još prije toga, 1950. godine, donio je originalan recept za pravljenje kuhane rajčice koju mi zovemo „soz“.

          Njegova životna priča u nekim je segmentima nadmašila i samu bogatu ostavštinu. Iz naše, sadašnje perspektive, zvuči skoro nevjerojatno da tako maleno dijete krene trbuhom za kruhom, ali nije on bio jedini koji je to prošao. Početak dvadesetog stoljeća vrijeme je kada u selu još ima kmetovskih obitelji, smrtnost je velika, kako kod djece, tako i odraslih. Umire se zbog bolesti, a pobolijeva se zbog neimaštine i životnih uvjeta. Sentimentalnosti između roditelja i djece nije bilo u velikoj mjeri. Roditelji su imali puno djece koju je trebalo prehraniti, radeći „od jutra do sutra“ najčešće na tuđim njivama i za malu nadnicu, a djeca su bila neuhranjena i većinom prepuštena sama sebi ili brizi starije braće i sestara. Bilo je mnogo slučajeva gdje se roditelji ponovno žene i udaju, stvaraju novu obitelj, a djeca iz prošlog braka najčešće su završavala kod djeda i bake ili bila prepuštena sama sebi u svoj surovosti opstanka. Ipak, preživio je i postigao zavidan uspjeh, kako na polju stvaralaštva, tako i u obitelji. Živio je život poniznog sluge Božjega okrećući se motivu crkvene umjetnosti koja mu je bila kruh i zalog za budućnost, sve do svršetka njegova života.

               Marko Mišković rođen je 4. 5. 1904. godine u obitelji Marijana Miškovića (Ružičići, a potom Lukičići) kao peto dijete. Otac Marijan rođen je 3. 4. 1870., a umro je 1927. godine u Somboru gdje ga je ubilo drvo za vrijeme radova u šumi. Markov djed bio je Ilija, a pradjed Marijan, ali ne postoje podaci o njihovom rođenju i smrti. Njegova majka, Ana  Neretljak, rođena je 1880. a umrla je 1918. godine. Te 1918. godine u selu je vladala „španjolska gripa“ od koje je umrlo četrdeset i pet osoba. Jedna od obitelji koja je najteže stradala bila je baš njegova obitelj. Osim majke te godine umrlo mu je još dvoje braće i sestara od iste bolesti. U međuvremenu, Marijan i Ana porodili su desetero djece: Luca - 13. 4. 1895., Janja – 2. 6. 1900., Manda – 21. 7. 1901., Ruža – 31. 10. 1902., Marko – 4. 5. 1904., Marija – 16. 8. 1905., Đuro – 9. 3. 1907., Petar – 2. 4. 1909., Ivo  30. 10. 1913. i Ana 1915. godine. Njegov otac Marijan, oženio se ponovo s Katom Rubonjić (Kaja Paljića) iz Kostrča. U tom braku rođeni su Pavo i Janja. Markov kum na krštenju bio je Đuro Karlović/arhiv franjevačkog samostana/. Teški životni uvjeti, više gladan nego sit, umjesto u školu maleni Marko zaputio se u pečalbu. S dva dobivena jajeta da plati skelu uputilo se nejako dijete da u bijelom svijetu potraži svoju „sreću“. Put sudbine odveo ga je zajedno s nekolicinom sumještana u slavonsko selo Bošnjake. Išli su od kuće do kuće moleći da ih netko uposli. Marka je uputio jedan mještanin Bošnjaka da ode do kuće bogatog bračnog para koji nije imao djece. Došao je i tu je ostao. Ljudi su ga primili u kuću i prema njemu postupali kao prema svojemu djetetu. Naučio je svirati tamburicu, tamo je završio osnovnu školu. Nakon završene osnovne škole njegovi „posvojitelji“ poslali su ga u sjemenište u Đakovo. Tamo je ostao godinu dana i povratio se u Bošnjake. U to vrijeme izbio je Prvi svjetski rat. Marko je do kraja rata ostao kod svojih udomitelja radeći na njihovom imanju. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, slavenski dijelovi ujedinjuju se s Kraljevinom Srbijom i nastaje nova država, Kraljevina SHS. Kao punoljetan mladić 1924. godine dobiva poziv za vojsku. Odlazi u grad Pljevlje na služenje vojnog roka koji je tada trajao skoro tri godine.

                                    

Marko Mišković kao vojnik Kraljevine SHS u Plevlju 1926. godine

        U međuvremenu umiru njegovi udomitelji, a rodbina dijeli imanje pa se Marko više nije imao kuda vratiti. U vojsci upoznaje kolegu koji je iz okolice Križevaca iz mjesta Ješevik, a koji je radio na farmi kod jednog bogatog pripadnika njemačke nacije. Ponudio je Marku da ide s njim nakon što odsluže vojni rok i da tamo pokuša živjeti i raditi. Godine 1927. Marko dolazi u navedeno mjesto i doista dobije službu kod Franca Stipotića. Njegov je posao bio žirovanje oko tristo svinja i ostali poslovi oko namirenja stoke. Gazda tog imanja nije bio samo vlasnik svinja, nego je imao i kiparski obrt u čijoj su radionici radila tri kipara i još par pomoćnika. Marko je gledao što oni rade s kamenom i betonom pa je pokušao od komada drveta izrezbariti kip Isusa Krista dok je čuvao svinje po šumama. Jednom prilikom gazda je vidio da on ima nešto u torbi što je odudaralo od svega što se nosi u takvim prilikama i zatražio je da otvori torbu. Kad je vidio rad rekao mu je da od sutra radi u radionici, kao pomoćnik, dok ne savlada tehniku izrade kipova. Nakon godinu dana postaje jedan od majstora kipara i s firmom odlazi na postavljanje kipova po Njemačkoj. Tamo često vrše restauracije crkava pa su ostajali i po tri mjeseca do povratka u Ješevik. Godinama Marko tamo radi i živi, nešto se i zaradilo, ali česta izbivanja po Njemačkoj onemogućavala su mu zasnivanje obitelji.                 

  Raspelo nastalo 1927.  godine (obiteljska kolekcija)

               

      

  Škropionica u matićkoj crkvi

        Godine su prolazile, a u Europi se spremao veliki rat. Njemačka vojna industrija trebala je radnu snagu pa su se tražili i strani radnici. Marka su zadržali zbog njegovog poznavanja njemačkog jezika, a koji je onda služio kao prevoditelj za južnoslavenske radnike. Izbijanjem rata našao se u ulozi prevoditelja i ruskim zarobljenicima koji su radili u rudnicima. Pored rudnika bila je i tvornica streljiva u kojoj susreće svoje bivše mještane Matu Dabića (Mato Crljić), Pavu Miškovića (Mandić) i Marka Dabića (Cigo). 1942. godine dogodila mu se nesreća u rudniku. Vagonet mu je smrskao ruku. Liječen je u bolnici u Dortmundu. Nakon izlaska iz bolnice odlučuje da će se vratiti u rodno selo. Negdje u ljeto 1942. godine, nakon velike poplave koja je opustošila selo dolazi i kupuje sebi okućnicu u centru sela.  Te godine pravi  kuću koja je bila veoma neobična za to doba jer su na pročelju kuće bili ukrasi koji su se nalazili samo na brijačnicama. Od tada su ga mještani prozvali Brico, iako nikada nije imao ništa s tim zanatom. Naredne godine oženio se Lucom Mikić  (rođena 15. 7. 1921.,  a umrla 25. 9. 1997. godine). Vjenčanje je bilo 6. 9. 1943. godine. Bavio se izradom kipova koje je prodavao po tržnicama, a najčešće je išao u Brčko jer je tamo lakše pronalazio kupce za kipove svetaca. Prvo dijete koje mu se rodilo te je iste 1944. godine i umrlo (Anica, te je godine u Matićima harao tifus od kojega je umrlo više od četrdeset osoba). Naredne godine rodio mu se sin Franjo, a to je ujedno godina velikih društvenih promjena i godina najvećeg stradanja mještana sela. Tijekom početka ljeta 1945. godine našao se Marko Mišković na tržnici u Brčkom prodajući svoje kipove svetaca. Prišla su mu dva pripadnika partizanske vojske i rekli da to pokupi i ako mu je život mio da to više nigdje ne iznosi, već da pravi kipove Tita i Lenjina. Došavši kući, vidno razočaran i utučen jer mu je zabranjeno da radi ono što zna i što ga hrani, odlučuje da će raditi spomenike. Ostavlja se nakratko kiparskog posla i kreće u klesarstvo. Prvi spomenik koji je izradio bio je spomenik Marku Paviću u jesen 1945. godine. Od tada kreće posao i narudžbe stižu svakodnevno. Nova vlast želi pod svaku cijenu držati sve pod nadzorom pa su poljoprivrednike natjerali u zadrugu, a zanatlije da otvaraju zanatske obrte. Tako je Marko Mišković bio zaveden u knjigu registriranih zanatlija pod brojem jedan. Od tada ponovno povremeno radi kipove. U tom vremenu nastao je kip Raspetog Krista koji je na križ postavljen 1973. godine.

            

Kip koji je čekao više od 20 godina da bude postavljen na križ

                    

         Prvi spomenik koji je uradio 1945. godine

                postavljen na križ

                   

                             

 Iskaznica prvog registriranog zanatlije u Matićima  

           

       

 Krstionica u crkvi na Raščici

U međuvremenu rodila mu se kći Manda 1947. godine i preselio se na današnju lokaciju kod Župelja. Ova lokacija bila je bolja zbog većeg prostora jer na starom placu u centru nije mogao raditi punim intenzitetom zbog skučenosti prostora /miraz/. Te godine radio je na restauraciji orgulja u toliškoj crkvi, a 1952. godine za tu crkvu izradio je škropionice na zidu i samostojeću krstionicu, da bi 1971. godine izradio škropionicu za kapelu u Matićima. Marko je bio grobar 1952. godine na mjesnom groblju. Na inicijativu fra Joze Pejičića gradi stazu u starom dijelu groblja. Staza nije urađena do kraja groblja zbog toga što su se pobunili pojedini mještani. Iste godine ogradio je groblje bodljikavom žicom i betonskim stupovima. Drugi sin, Ivica, rodio se 1955. godine (dva sina s imenom Ivica umrla su u međuvremenu), druga kći Anica 1958., a sin Marijan 1959. godine. Posljednji se rodio Pavo 1962. godine. Svi njegovi sinovi naslijedili su od oca „fine ruke“ i osjećaj za napraviti dobar posao. Svi su vrsni majstori, svaki u svom poslu, ali o njima više u nastavku.            

                I na kraju ove životne priče mojega bivšeg sumještanina netko će postaviti pitanje: „Pa zašto on, ima i drugih ljudi koji su i više doprinijeli od njega?“ Zacijelo postoji jedan broj ljudi, u više od tristo godina povijesti ovoga sela, koji zaslužuju svoje mjesto u „aleji zaslužnih“, ali njih i njihova djela tek treba otkriti. Marko Mišković ostavio je iza sebe toliko toga vidljivoga i opipljivoga kao nitko drugi. Bilo je u ovome selu vrsnih kovača , krojača, kolara, obućara, kasnije vrsnih majstora korpara, ali ničije djelo nije tako živo i živopisno kao njegovo. Ovdje se, naravno, misli na obične ljude čija klasična naobrazba ne prelazi nivo zanatlije.

                                    

 

  Marko, Luca, Franjo, Manda i brat Ivo  Mišković  

            

 Spomen – kamen Markove ulice

       

 Lijepa i sažeta poruka na ploči koja se nalazi 

                

Čovjek bi pomislio da je posljedica rata, ali nije, na desnoj bočnoj strani spomenika nego vandalski čin nepoznatog počinitelja 1998. g.

   

 Otišao je s ovoga svijeta 22. 1. 1978. godine i leži u posavskoj zemlji sa suprugom i sinom gdje čekaju uskrsnuće u vječni život.    

                                                          

Priča našega stalnog suradnika Jose Orkić, 

koji je istražio, obradio i napisao jednu prelijepu životnu priču o jednom čovjeku umjetničkog duha, o sada veće pokojnom čika Marku Mišković poznatijem pod nadimkom Brico.