Od vatrometa
emocija ljubavi do suza preljuba
Povijest je svojim nastojanjima, kako ljudskim tako i materijalnim,
pokušavala odgovoriti na pitanja koja su tištala ljudske umove i izvrtala
prirodu i zakone na načine u kojima su oni postajali sasvim drugačiji i
nepoznatiji. Vrijeme i prostor su vidjeli bezbroj umova i mislilaca koji su
pokušavali dati odgovore na granična pitanja koja se ne mogu dokazati, ali ipak
čovjek zna da ona postoje, najčešće u oblicima problema, ali i u pukoj ljudskoj
znatiželji. Čovječanstvo je sakupilo jako puno mogućih rješenja i odgovora na
području upita o ljubavi, ljudskoj požudi i nagonima koji nas tjeraju prema
drugim osobama, bili oni seksualni ili socijalni.
Mogli bismo reći da se u davnoj prošlosti ljubav i zaljubljivanje svodilo
na jedan jedini cilj, a koji je
osiguravao opstanak vrste i nastavak borbe za dominaciju u tadašnjem svijetu.
Danas to uočavamo kod životinja koje nam nalikuju i s kojima dijelimo slične
genetske strukture. Tako se, na primjer, u skupini čimpanza, čovjekolikih
primata, ženke pare uglavnom s dominantnim mužjakom, kako bi najjači opstali i
kako bi vrsta postajala jača i otpornija na sve vanjske, ali i unutarnje,
utjecaje. Kako je povijest nastavila svojim tokom, a čovjek se razvijao na svim
područjima svog postojanja, tako su se i emocije probijale kroz tunele nagona i
animalnih podsvijesti. Pred čovjeka su bili postavljani izbori i prilike, koje
je on mogao prihvatiti ili odbiti.
Danas, u svijetu slobode i prilika, pojedinac ima mogućnost izabrati osobu
s kojom bi želio živjeti, ostaviti trag na svojoj tabularazi i dati svoje
potomke budućnosti. Čovjek je društveno biće, još od početka vremena, koje
danas na svijetu ne može opstati sam, potrebna mu je pomoć.
Zašto se čovjek zapravo upušta u ljubavne veze, brakove i život u paru?
Neki od očitih razloga, a daju odgovor na to pitanje, jesu seksualni kontakt i
produženje vrste. Nažalost, u današnje vrijeme ovi razlozi su narušili blago
datost i svetost ljubavi kao odnosa između ljudi, unijeli su nesigurnost u
čovječanstvo i nije rijetkost da se ljudi plaše predavanja povjerenja drugoj
osobi zbog ljubavi u strahu od iskorištavanja, ali i dalje su to jedni od
temeljnih razloga za upuštanje u ljubav. Nadalje, pojedincu je potrebna pomoć u
životu kako bi na kvalitetan način uspio ostvariti svoje ciljeve i nastojanja. Mi
smo jako složena stvorenja, fizičke građe, a još složenija i tajnovitija po
svojoj strukturi uma i svijesti. Budući da smo tako složeni, da se ni sami ne
možemo organizirati, odgojeni smo tako da se prema vanjskom svijetu odnosimo
prema pravilima ponašanja i da budemo prihvatljivi ostalim ljudima. Svaki puta,
kada siđemo sa tračnica prihvatljivog ponašanja i življenja, drugi nas ljudi
upozore na to, a onda se sami moramo preispitat što smo to učinili. Ljudi koji
su sami i koji izbjegavaju druge osobe, zbog nekih razloga, nemaju nikoga tko
će ih upozoriti kada siđu s tračnica i zato takvi ljudi naglo krenu
stranputicama, često nepopravljivo i nepovratno. Život je jako težak, neprestano
se susrećemo sa patnjom, problemima i bitkama za preživljavanje, koje nas jako
lako mogu uništiti i pokvariti nam sve ciljeve i dostignuća. Kroz oluje života
lakše je putovati u društvu, nego sam. Život će biti jednostavniji, ali i
sretniji, kada uz sebe imamo osobu od povjerenja, osobu koju volimo i koja će
podnijeti najveće žrtve kako bi nam olakšala patnju življenja. Pomažemo jedni
drugima u svim trenutcima svog života, kao što se obećava u zavjetima braka:
„... u dobru i zli, zdravlju i bolesti...“. Zbog svega toga brak, zajednica
dvoje ljudi, je postao, i zaštićen je, sakramentom svjetovnog i duhovnog
života.
Kao što djeca kroz igru uče i pripremaju se za budućnost i život koji ih
čeka, tako se i mlade osobe pripremaju na ljubav, osnivanje obitelji i
tolerantne odnose između sebe i voljene osobe. Romansa je igra mladih ljudi u
kojima mladi uče što je to ljubav, privrženost i povjerenje prema drugoj osobi.
Najčešće se romanse ne pretvaraju ili ne prelaze u dugoročne ljubavi, zato što
su često one postavljene u razdoblje adolescencije i neozbiljnosti. Romansa je
veza maksimalnih osjećaja privrženosti i predanosti, ali nažalost uglavnom
kratkotrajna.
Zaljubljivanje i izbor partnera je vrsta diskriminacije. Svi biramo i
vrednujemo ljude kao potencijalne ljubavne partnere. U obzir uzimamo dob osoba,
fizičku spremnost i ljepotu, socijalni status, ekonomsku stabilnost, inteligenciju
zasigurno, tako da odbacujemo druge osobe, koje su također sposobne za ulogu životnog
partnera, a biramo one koje nam više odgovaraju. Naročito je to zastupljeno kod
osoba ženskog spola, koje se, za razliku od muškaraca, ne natječu za osvajanje
prilike prihvaćenosti i društvene hijerarhije. Ljubavna diskriminacija je
prihvaćena u društvu zbog jednostavnog razloga, a to je zato što si to čini i
pružamo priliku reći drugima što nam se ne sviđa na njemu, a zauzvrat druga
osoba to isto čini. Puno ljudi vjeruje, a i predaje se, ljubavi na prvi pogled.
Jako je neozbiljno i nerealno vjerovati da se možemo zaljubiti u osobu koju smo
vidjeli nekoliko sekundi i kako bismo mogli živjeti s tom osobom ostatak naših
života. Ubrzo primijetimo da ta osoba nije sasvim onakva kakvom smo je
zamišljali i često se razočaramo, ne samo u tu osobu nego i sami u sebe. Ali,
važno je to što ne vidimo ljubav u toj osobi i što je ona uistinu, nego se
zaljubimo u ideal, fantaziju i potencijal što bi sve ta osoba mogla biti. To je
i ostvarivo uz puno razgovora, prihvaćanja i razumnosti.
„Ljubav je nešto kao odluka da se ponašamo kao da je ljudsko postojanje
dobro...“[1].
U svijetu u kojem vlada patnja i zlo, koji su ništa drugo nego produkti ljudske
sposobnosti da naudi, uvrijedi i osramoti ljudsko postojanje, najvrijednije
osobnosti, koju čovjek može posjedovati, su povjerenje, iskrenost i hrabrost,
zapravo one koje se suprotstavljaju surovosti svijeta kakvog poznajemo. Ljudi
su krhka stvorenja sazidana od mnoštva ograničenja. Ograničenja su preduvjeti
za postojanje bića, ako što su pravila preduvjet za igru. Ne možemo igrati
igru, ako nam je dozvoljeno da vučemo poteze kakve hoćemo, kad god nam se
prohtije. Moramo suziti mogućnosti odabira i odlučiti što se smije raditi, a
što ne, kako bi se uopće moglo nešto učiniti. Tako da je postojanje
paradoksalni produkt svih ograničenja da se maksimiziraju mogućnosti. Nažalost,
iz toga proizlaze patnja i zlo svijeta, zato moramo biti spremni prihvatiti sve
negativno povezano s postojanjem. Voljeti nekoga znači prihvatiti njegove
nedostatke, patnju, mane i probleme te dati sve od sebe kako bi zajedno, na
trnovitom putu, uspjeli prebroditi i riješiti svaku enigmu, koju život postavi
pred njega. Nekoga volimo upravo zbog njegovih mana ili razlika, prihvaćamo ga
kao potpunu i dobru osobu, koja jednostavno ima teži životni put od ostalih.
Ljubav se zasniva na istini i povjerenju, na vrlinama s vrha hijerarhije vrijednosti.
Istina služi jednom gospodaru, a to je ljubav, vezi između dvoje ljudi. Istina
je ono što povezuje ljude, a tako i ljubav povezuje najneobičnije kombinacije
osobina, vrlina i mana. Ljubav možemo gledati iz više kutova. Stari Grci su
podijelili ljubav na njena tri ogranka: eros, philia i agape. Eros je požudna
ljubav prema nečemu. Najčešće se javlja između dvije osobe, a prati je
seksualna žudnja. Philia je prijateljska ljubav, koja je također ljubav između
dvije osobe, ali bez seksualne požude. Čovjeka se voli zbog njega samoga, zato
se prijatelj prijatelju raduje zbog toga što jesu takvi. Agape je božanska
ljubav. Najčešće se odnosi na Božju ljubav prema čovjeku, ali i čovjekovu
ljubav prema Bogu.
Čovjek je u ljubavi gradio svoj život s osobom kojoj vjeruje i osjeća se
sigurno u njenoj prisutnosti jer misli da ju poznaje. Nastaje katastrofa kada
na vidjelo izađu sve zmije, koje su počivale u toj osobi, jer svatko od nas u
sebi nosi korov zla i zmije koje čekaju priliku da stvore pomutnju i svijet
učine lošijim mjestom nego što zapravo jest. Smatrajući da možemo vjerovati toj
osobi, koju volimo i s kojom smo proveli divnu prošlost, s kojom živimo
trenutno u istom domu i s kojom smo planirali našu bližu i daljnju budućnost,
nismo bili spremni na izdaju i raspad svega što smo zajedno sagradili. Kada se
dogodi takva izdaja, prošlost, koja nam se činila nepromjenjivom i zacrtanom,
odjednom postaje velika laž, a svaki događaj, proveden s voljenom osobom koja
nas je izdala, čini se drugačijim od onoga kako smo ga mi zamišljali i
prisjećali. Odjednom se više ne nalazimo u toplom domu, nego u običnoj kući sa
strancem za kojeg smo mislili da ga poznajemo, a shvaćamo da ga uopće nismo
poznavali. Sigurna budućnost i svi planirani ciljevi u životu postaju
nezamislivi, kao da se nalazimo na pučini na krhkom slapu i ne znamo u kojem bi
smjeru usmjerili svoje jedro. Strah nas je sutrašnjice, jer ne znamo što nas
čeka. Gubimo povjerenje u samog sebe, jer smo mislili da smo dobro procijenili
drugu osobu, a sada shvaćamo da nismo ni za to bili sposobni. Nakon izdaje
nećemo imati više hrabrosti prepustiti svoje, već jednom izmasakrirano tijelo i
izmučen um, na milost i nemilost tuđincu.
Nema komentara:
Objavi komentar