Neodgojenost
ili nerazumijevanje
Puno
stvari se promijenilo u jako kratkom vremenu. Razumljivo je prihvaćati promjene
i sve što se mijenja. Volimo dinamiku, izazove i zabavu, sve što donosi
promjena na nešto novo. Važno je držati korak s promjenama u okolini, jer
ponekad one postanu jako velike, sumnjičave pa prerastaju sposobnosti
prilagodbe i prihvaćanja za određene ljude ili skupine. Kada nas promjene
preteknu, toliko evoluiraju, da se nađemo u potpuno novoj sredini. Ne
razumijemo stvari oko sebe, drugačije su. Ne prepoznajemo načine funkcioniranja.
Strah nas je odbacivanja i neuspjeha. Najznačajnije, stranci smo u vlastitom
vremenu, sadašnjosti, na vlastitom prostoru, domaćinskom, a ipak ne osjećamo se
uklopljeni.
Sporiji
razvitak značio je i lakoću promjena. Bilo je predvidljivo što će se i kada
nešto dogoditi, kako će se stvari razvijati. Otkrića su bila prava čuda, a ona
su bila slavljena. Puno truda i znanja je trebalo uložiti za postizanje nekog
uspjeha, koji se danas često uzima zdravo za gotovo. Cijele generacije su
ostajale u jednom načinu života, a to isto, prenosili su sljedećim generacijama,
koje se nisu puno razlikovale od prethodnih, jesu, ali ne previše. Napredak je
bio dovoljan i uspješan. Promjene, koje su tu i tamo dolazile, okretale su
život na bolje i ljepše. Neke su postignute jednostavnije, spontano, a neke su
zahtjevale krv i znoj svih. Bilo je lako naviknuti se na jedan ili dva šablona.
Biti u mogućnosti posjedovanja sigurnosti i čvrste stege povjerenja, u sebe i
druge. Jedna, mala lokalna zajednica posjedovala je u sebe današnje velike
gradove i zemlje. Bilo je lako biti najbolji, svi su imali svoju ulogu, bez
puno konkurencije, zato se vjerojatno bilo i zadovoljno. Postojao je smisao u
ljepoti kontinuiteta i bez konkurentnosti, odnosno slobodi uveličavanja. Ništa se
ne bi održalo bez strogoće, tradicionalnosti, konzervatizma i jednostavnog
nasljedovanja života, bez previše razglabanja o istom.
Revolucija
tehnologije, medicine, znanosti, umjetnosti i svega ostalog, naglo je prekinula
spori prijenos tradicionalnosti i blagih promjena u životima svih ljudi. Nekoga
je pogodila snažnije, a neki su osjetili tek malu iskru cijele eksplozije. Od
tada, sve brže i brže svijet prekida postojanosti današnjice i njezin prijenos
na sutra. Izgubili smo dar sigurnosti pa bi mogli živjeti u svakodnevnom strahu
za sve, ali to nije tako. Novi ljudi su se prilagodili na nove uvijete
življenja, ali i dalje postoje oni, koji su plod tradicionalnosti i
kontinuiteta, koji se u današnjem svijetu sve više zapostavljaju i guraju
postrance. Zapravo, svatko svakoga danas gura postrance, jer ne postoji jedno
uvjerenje ili njih dovoljno kako je prije bilo. Teoriju i mišljenje danas
čovjek može pronaći na svakom uglu. Sve je sigurno koliko je nesigurno. Dobra
je stvar što možemo shvaćati svijet i sebe sa različitih stajališta, sagledati
sliku iz više smjerova, ali za to smo žrtvovali sigurnost postojanosti.
Nažalost, prisutna je loša jeka takvog modernog razvitka i pritoka velikog
broja informacija u vrlo kratkim vremenima. Roditelji pokušavaju odgajati djecu
na svoj način, bio on tradicionalan ili moderan, ali danas sredina ima veliki
utjecaj na pojedinca. Svaki se čovjek okreće inovaciji, nepoznatom prema
zanimljivosti, bio on dijete, odrastao čovjek ili starac, ali sve ima svoje
mane. Nailazimo na situaciju u kojoj roditelji ne razumiju vlastitu djecu, a
djeca ne razumiju roditelje. Roditelji se još mogu razumjeti između sebe,
naročito oni stariji, jer i dalje postoje generacije koje su plod strogoće i
tradicionalnog nasljedovanja. Djeca se ne mogu razumjeti između sebe, gotovo
nikako. Previše su naglašene razlike u društvo pa se djeca, neobavezno i
neopravdano, dijele na grupice. Svaka grupica je individualni svijet i realnost
za tu skupinu djece. Oni vjeruju u samo jednu istinu, a to je ona koja proističe
iz te određene skupine, ne uzimajući u obzir ostale mogućnosti, jer što djeca
znaju, još su djeca, ali previše toga znaju i kao posljedicu toga razvijaju
nesigurnost, nepovjerenje i razlike.
Niti
tradicionalnost niti potpuni napredak, sami po sebi nisu opravdani i
funkcionalni. U svemu treba postojati ravnoteža, tako i ovdje. Dobro je što
djeca imaju prilike i izvore informacija i znanja cijelog svijeta. Dobro je što
se brzo razvijaju i postaju inteligentnija. Dobro je što percipiraju razlike i
jednakosti između sebe, ali svemu tome treba podariti razumnost i smisao, koju
bi pridonijela tradicionalnost. Sve je uzaludno i poznavati i primjetiti, ako
tomu ne vidimo smisao. Inteligentna djeca puna znanja, bez smisla o potrebnim
stvarima, postat će ništa drugo nego nekontrolirani individualistički egoisti,
što danas nazivamo neodgojenošću i čime se zgražavamo na ulici svakodnevno, a
tomu je kriva sredina, ali i roditelji.
Nema komentara:
Objavi komentar