NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

VREMEPLOV

Jučer je prošlo, sutra još nije došlo, jedino što imamo je danas. Jučer smo ponijeli u danas, sutra već danas stvaramo, tako je i za dan poslije i za dan prije. Živimo u kompletnosti prošlosti i budućnosti. Žalimo zbog jučer, što smo sve krivo napravili i što smo sve propustili. Strah nas je zbog sutra. Ne znamo hoćemo li biti isti pokvareni gadovi, čiji je jedini zadatak srušiti sve što je izgrađeno danas, kako sutra ne bi postojalo ili se pak nadamo da ćemo sutra postati bolji ljudi, nego oni koji su zaspali danas. Ponekad pokušavamo zaboraviti jučer. Previše se ružnog i strašnog dogodilo, da bi to bili u stanju podnijeti danas. Ponekad ne želimo zamisliti sutra. Strah nas je cijelog potencijala i nepoznanice, da ne želimo dočekati sutra ili da bar malo produžimo danas, kojeg do neke mjere možemo i kontrolirati. Jučer je prošlo, ne možemo utjecati na njega, sutra može biti sve što se može zamisliti, možemo utjecati na njega, ali je vrlo rizično - što napraviti teška je odluka. Jedino danas čovjek može kontrolirati, onoliko koliko je sam sposoban. Može utjecati na ono što on čini i što drugi čine. Čovjek živi danas što bolje može, samo kako bi izgradio nadu da će sutra biti dobro ili bolje, sve samo ne gore nego danas. Od toliko vremena u kojima čovjek živi, on ne može kontrolirati niti jedan u potpunosti, zar nije zastrašujuće?

Ipak, svi volimo u današnjici proživjetio dio budućnosti, a još ljepše prošlosti i lijepih uspomena. Sav svoj trud ulažemo u nekakav cilj. Moramo imati cilj, to je ono što nas pokreće, bilo naprijed ili nazad, prema boljem ili gorem, važno je da se krećemo, jer onaj tko se kreće uvijek može napredovati. Onaj tko stoji u mjestu samo nazaduje jer sve se mijenja, a on ostaje zapušten. Živimo za budućnost, živimo u budućnosti. Što god možemo učiniti, kako bi unaprijedili status u budućnosti, prihvaćamo sve. Maštamo što bi sve mogli ostvariti, postići, koliko uspjeti, čime ćemo biti sretni, zadovoljni, što ćemo voljeti, a što mrziti. Djeca nevjerojatno vole živjeti u budućnosti. Jer je budućnost kao i oni, čisti potencijal. Od njih sve može nastati. Mladi su isti kao i djeca, jedva čekaju završiti školu, pronaći posao, osnovati obitelj, sve rade kako bi pronašli tajnu uspjeha u budućnosti. Ali, kako starimo sve nas manje sikira budućnost. Ne zato što znamo da ćemo umrijeti, nego čovjek jednostavno stekne dovoljno iskustva, da zna što mu slijedi, polako nestaje čarolija nepoznatog, a čovjeku je jedna od najljepših igara borba s nepoznatim. Što više znamo o budućnosti to manje očekujemo, prestajemo se truditi, ali ipak ostajemo željni nezinog dolaska, jer postoje druge stvari koje nas pokreću. Ponekad je to i tuđa budućnost. S vremenom čovjeku potaje tuđa budućnost važnija od vlastite. Može to biti budućnost partnera, djece, unučića ili jednostavno drugih ljudi, prijatelja, kolega... kamo god se okrenuli ispred nas je put prema naprijed, samo je važno odabrati pravi put.

Naravno da čovjek čovjek može putovati kroz vrijeme, to je mogao još od otkrivanja vlastite svijeti i spoznaje vremena. Naravno ne tjelesno, fizički, ali je u psihi uvijek putnik koji traži nekakvo odredište, prošlost, sadašnjost ili budućnost. U vrlo malom vremenu može proputovati desetine godina, svoga ili tuđeg života. Čarobno je što čovejk ima dar prisjetiti se i proživjeti danas kao da je jučer. Sve ono što je krasilo godine prošlosti, može staviti u jedan dan ili sat. Zaboraviti na sve brige sadašnjosti i budućnosti, a jednom, ponovno proživjeti ljepote prošlosti. Koliko se netko dobro sjeća lijepih trenutaka i uspomena, toliko će čarolija biti veća i snažnija. Predivno je sjediti uz vatru, u polumraku ili jednostavno u danu usred jave, i samo vretiti vrijeme unatrag pričama, uspomenama i interpretiranjem, pa i oponašanjem, priješnjih događaja. Sjetimo se dana djetinjstva, igara koje smo sve smišljali, igrali, svađa i tuča kojima smo svjedočili, starih ljubavi, sretnih dana, ljepote mladosti, prvih poslova, trenutka odakle smo krenuli, gdje smo definirali sebe i odlučili tko ćemo postati. Kada ste samo posljednji puta igrali skrivača ili poznstije „žmire“, još bolje po mraku s prekrasnom ekipom. Ponovno zaigrati, isto je kao i povratak u najljepše dane života. Na trenutak postati Petar Pan, ostati dijete koji sat, proživjeti i osjetiti sav potencijal čovjeka, duh ljubavi i radosti, to je ono što svi želimo, to je ono za čim žale oni koji su na kraju života. Prekrasno je kada imaš nekoga tko ćće zaigrati s tobom skrivača, po mraku, negdje gdje je sve nepoznato, gdje je sve potencijalno mjesto za skrivanje i gdje se može sve dogoditi. To su trenutci, koje treba upamtiti, urezati u srce, pokloniti drugome i ostaviti u nasljeđe drugima. Za takve trenutke treba plaćati svime što imamo, ali ni to ne bi bilo dovoljno, ali na kraju sve bude besplatno, naše je samo da prihvatimo, jer ćemo kanije žaliti što nismo.

Za ekipu koja je igrala skrivača 05. lipnja 2021. u domu mladeži Tolisa, hvala vam od srca!

Ivan Dabić