Ivan Dabić
NEMIRI MOJE GENERACIJE
Samo što čovjek počne razmišljati, umori se. Naporno je analizirati situacije, sjećati se prošlosti, predviđati budućnost, snalaziti se u sadašnjosti. Teško je shvatiti emocije, teško je biti emocionalan, suptilan. Teško je skrivati emocije, još je teže zaboraviti ih. Kamo god se okrenemo vidimo opasnosti, vidimo probleme. Sve je izvor stresa, problema, nemira. Čovjek se plaši živjeti, zato je željan neznanja djetinjstva, ali još se više plaši smrti, plaši se istog tog neznanja, samo u drugačijem obliku. Sve je to isto, postoji samo dobro i loše, kaos i red, sve se svodi na dva kontrasta. Nije to dualizam, nije to patologija svijeta. Svaki razuman um, kad jednom shvati da postoji, razlučuje stvari na dobre i loše. U Edenskom vrtu su prvi ljudi jeli sa stabla spoznaje, spoznaje dobra i zla. Nismo zbog toga bogovi. Bog stvara samo dobro, dok je čovjek sposoban stvoriti obje strane novčića, oba oblika svijeta, dobro i zlo, kaos i red.
Grize nas puno otrovnica svijeta. Nismo sigurni u sebe, čak ni kada znamo što radimo, što trebamo očekivati. Um nam nije toliko savršen da znamo stvari onakve, kakve jesu. Uvijek nam se pale pitanja u glavi, koja postoje samo da preispituju naš rad, naše postojanje, naše shvaćanje dobra i zla. Zato nikada ne možemo biti mirni, ne možemo se niti jednog trenutka opustiti, odmoriti se, jer cijeli svijet čeka na našu pogrešku, na propust ili grijeh, kako bi nas slomio, vratio na početak, ismijavao, oduzeo nam motivaciju i hrabrost. Najsnažniji su oni kojim se ruke tresu, dok drže koplje u rukama, prije juriša u sigurnu smrt. Nikada dovoljno opreza, nikada dovoljno straha, nikada dovoljno pripreme, jer u svijetu je velika konkurencija i svi žele jedno, svi žele biti bolji.
Postoji jedan nemir, postoji jedan trn, koji je urastao u srce i dušu, da stoji tamo i pri svakom pokretu ubode, dovoljno duboko da boli, a dovoljno plitko da ne umremo. Ništa više ne boli od ljubavi. Od ljubavi koja je bila suđena, koja je bila najljepša na svijetu, zbog koje su dvoje ljudi živjeli, a bila je nemoguća. Svaki put kad trn ubode, srce zaboli, duša se raspori, sjećanje prokuha od uspomena, a oči poplave suzama. Koliko boli, toliko je bilo lijepo. Zato bi često vrištali od bola, izvadili srce iz grudi, kad već toliko silno lupa, kao da želi pokidati rebra i pobjeći. Pustili bi dušu, da isteče kroz rezove na tijelu. Jednom boli pokrivamo drugu, u nadi da će nas tijelo boljeti više od duše. Uzaludno je. Ništa ne tišti i ne boli čovjeka, kao kap ljubavi, koju je davno izgubio, za koju je sve dao, za koju će opet sve dati, a koja je opržila, sve što je mogla opržiti. Voljeti jedno drugo, plakati zajedno, bježati od svijeta zajedno, grliti se i ljubiti, sanjati jedno drugo, a onda ne biti zajedno, najveći je propust čovječanstva. Nismo evoluirali dovoljno, nismo toliko upućeni bogu, nismo dovoljno inteligentni, da razumijemo zašto propuštamo prilike, zbog kojih se umire i živi.
Možda nikad nećemo shvatiti, što je to ljubav, zašto donosi toliko nemira u naš svijet. Uzaludno je govoriti da su to dobra djela, donošenje poklona, poljupci u mraku, ljepota življenja ili dar života, nije to igra, mi smo od toga napravili igru i to je najveći grijeh što je čovjek ikada napravio, koji mu se nikada neće oprostiti, takve stvari ni Bog ne oprašta, a on je Bog.
Nema komentara:
Objavi komentar