Žrtva svih žrtava
Pokušavamo dati od
sebe što je više moguće u nadi za boljitak nakon patnje i žrtve. Svakodnevno se
suočavamo s izborima u kojima moramo predati nešto, stvari, dio sebe ili
vlastita uvjerenja, kako bi postali bolji, snažniji, sretniji i snažniji.
Čovjek je jedino biće na svijetu koje je sposobno žrtvovati sebe i svoje stvari
i jedini je koji zna da je takva žrtva potencijalno bogatstvo ili dobrota u
budućnosti. Rizikujemo sadašnje zadovoljstvo i sigurnost, kako bi nam budućnost
bila jednostavnija, predvidljivija i sigurnija. Nećete vidjeti medvjeda da
ostavlja sjeme za proljetne usjeve, ili vuka da ostavlja strvinu za kasnije, on
se najede do sita i jednostavno ode. Čovjek nije takav. Čovjek će dati ono
najbolje od sebe ili, čak, cijelog sebe za neki mogući boljitak ili za nekakvo
više dobro.
Kroz povijest dio
čovjekove kulture bilo je i žrtvovanje raznih dobara bogovima. Naizgled izgleda
primitivno i zastarjelo, ali u svakom slučaju ti ljudi nisu bili primitivni i
glupi u nijednom smislu tih riječi. Oni su imali fizičku manifestaciju čašćenja
boga na način da mu predaju ono najbolje od svojih bogatstava, kako bi im bog
ponovno podario još bolje uvijete života i čuvao ih od zla. Također, ti su
ljudi prinosili žrtve iz straha prema bogu, ipak je bog bio svemoćni vladar
svega, koji je mogao uništiti svijet jednim potezom. Bio je izazov udovoljiti
takvom bogu, jer što bi on mogao tražiti zauzvrat što neće uništiti svijet ili
da ga prepusti kaosu. Budući da nitko nije znao odgovor na pitanje što bi bog
htio kao plaću ili žrtvu za održavanje svijeta, ljudi su jednostavno počeli
davati ono najbolje od sebe i svojih dobara, kako bi na najbolji mogući način
od sebe štovali boga i u nadi da će on prihvatiti žrtvu jer oni nisu imali
ništa bolje. Oni koji nisu prinosili dobre žrtve, odnosno ono najbolje što su
imali i što su bili, doživljavali su nesreće, smrt i propast svega. Takvi
običaji nisu iščezli iz ljudske svijesti, zapravo, samo su promijenili ruho i
manifestiramo ih na malo drugačiji način. Nije važno u kojeg i kakvog boga
vjerujemo, i dalje smo svjesni budućnosti i mogućih katastrofa, koje bi se
mogle dogoditi, samo ako ne bi podnijeli neku žrtvu. Žrtvujemo po deset,
petnaest ili čak dvadeset godina života provodeći samo u učenju i edukacijama,
jer smo svjesni da bez dobrog znanja i nauke nećemo moći ostvariti ono što
želimo. Radimo po osam ili deset sati dnevno, samo da bi na početku idućeg
mjeseca dobili plaću i novac kako bi si mogli priuštiti stvari neophodne za
život. Žrtvujemo vlastito tijelo i um boreći se sa svijetom kako bi uspjeli u
životu i kako bi naša obitelj iskusila što više spokojnosti i dobrote u životu,
a što manje nepotrebnog zla i katastrofa. Žrtvujemo vlastitu djecu, onog
trenutka, kada ih prepustimo svijetu i pustimo da sami koračaju stazama života
u nadi da će i oni ostvariti neko dobro i da će nam pomoći u trenutcima
katastrofa, kada sve krene po zlu i kada su nam potrebne čvrste ruke i svijesti
koje će nas ponijeti do puta spasenja.
Na sve to nas
podsjeća najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Bog je toliko volio ovaj svijet da je
dao sina jedinorođenca da umre i otkupi ovaj svijet od zla. Bog je u žrtvi
Isusa Krista ujedno žrtvovao i sebe samoga, kao najveću moguću žrtvu koja
postoji, jer i sam je Krist rekao da nema veće žrtve od polaganja vlastitog
života za drugoga, i žrtvovao je i jedinog Sina, svoje najveće djelo, dao je
dio sebe i dao je ono što je trebalo najviše čuvati. Čovjek ne može pojmiti
snagu ljubavi tog čina, kao što ne može pojmiti ni takvu veličinu žrtve, iako
nesvjesno prolazi i proživljava tu žrtvu iznova i iznova svakog dana tijekom
cijelog svog života. Roditelji muku muče sa svojom djecom i daju toliko svega
za njihovo dobro, a sve to kako bi oni jednog dana mogli kročiti u svijet
spremni i iskusni da izdrže napade zla i iskušenja, da prožive i osjete
kiselinu zla na koži, da ih svijet trga i uništava, ali sve s potencijalom
neviđenog i nepojmljivog dobra, kojeg može netko pružiti. Sveti Pavao kaže da
bi naša vjera bila uzaludna da Krist nije uskrsnuo, jer gdje bi bila sva
akumulirana Božja ljubav, spasenje i božanstvo, jednostavno ništa ne bi imalo
smisla. Osim otkupljenja i ispunjenja obećanja, Bog je u liku Isusa Krista
došao na svijet, kako bi pružio primjer življenja koji vodi do spasenja.
Prevelik je to
događaj i smisao iza njega, da bi stao na jednu ili dvije stranice teksta, ali
svatko od nas je sposoban sam u svojim mislima razlučiti što znači događaj
uskrsnuća i Kristove žrtve, bili kršćani ili ne, vjernici ili ateisti, dužni smo
se diviti ljubavi ukazanoj svima nama na neobičan način, na Božji način.
Nema komentara:
Objavi komentar