Gubitak
smisla znači kraj
Prošli
tjedan spomenuto je i razgovarano o teoriji, činjenici, ali zasigurno istini da
čovjek čovjeka teško može razumjeti. Nevjerojatne enigme iskaču pred očima i
umom u trenutku pokušaja shvaćanja nečijih djela ili postupaka, a još su
izraženije u trenutcima pokušaja shvaćanja nečijih misli, namjera, nagona i
svijesti. Ponekad shvaćamo automatske radnje čovjeka ili one radnje koje smo i
sami navikli raditi. Svi znamo zašto netko jede, znamo zašto se umiva ujutro,
zašto se smiješi na šalu, zašto je tužan na sahrani, zašto spava i tako dalje.
teško je razumjeti zašto netko nekoga voli, zašto netko s nekim živi, zašto
čini nešto, zašto živi...
Vrlo
je teško živjeti. Na kraju krajeva, sve utječe na nas kako nas ne bi bilo, a mi
dajemo sve od sebe kako bi bili jači od sila zla, i da odugovlačimo vrijeme ili
čas odlaska. Preuzimamo svoju muku i borimo se s njom ili je jednostavno
prihvaćamo i živimo život u patnji kojoj ipak dajemo nekakav smisao. Smisao, to
je ono što svima nama treba. Smisao je ono što vodi čovjeka na njegovom putu.
Smisao je sastavnica života koja pokreće život i kada on izgleda kao sami
Danteov pakao, dok ga netko proživljava kroz svih devet krugova istodobno. Ipak
pridajući smisao i životu u patnji i samom paklu, osiguravamo sebi bitku i za
sutra, jer nakon pakla Dante je ipak stigao do raja. Nije važno kakva nas bitka
sutra čeka, važno je da ona postoji. Bit će teško, krvavo, nezapamćeno,
brutalno, nemoralno i svašta drugo, ali samo postojanje sutrašnje bitke pružit će
smisao vježbi, odmoru i pripremi za svakidašnje bitke. Egipatski bog sunca Raa
svaki dan se uspinjao nebom u svojoj slavi, i svaku večer je vodio bitku s
tamom, samo kako bi ujutro ponovno mogao ustati. Možda je to čini kao poganski
primjer, ali Egipćani možda jesu bili pogani, ali zasigurno nisu bili glupi da
svojeg vrhovnog boga opisuju, kao nekoga tko svakodnevno vodi bitke, ali vodi
smislene bitke.
Ne
moramo mi prihvaćati bitke zbog borbe. Tko se još želi svakodnevno nositi s
problemima čak ni svojima, a tek onima svijeta i drugih ljudi. Može se živjeti
i bez bitaka i problema. Može, ali kakav je onda to život? To je život bez
smisla. Netko takav za svaki problem pita „zašto?“ i razmišlja da to ne mora
činiti, bilo to dobro za njega ili ne. Ne mora ustati ujutro i otići na posao.
Ne mora održavati higijenu jer zašto bi. Ne mora jesti zdravo i trenirati,
zašto, kad će svakako umrijeti, a bez veze će se patiti s treniranjem, a voli
jesti nezdravo. Jest će nezdravo, pit će alkohol jer mu je bolje u pijanom stanju,
pušit će jer zašto ne, drogirat će se sve zbog par minuta ili sati trenutnog
zadovoljstva, za koje će žrtvovati godine i godine budućnosti. Zašto čekati
budućnost, kad je sadašnjost ovdje.
Čekamo
budućnost kako bi sadašnjost imala smisla. Nema smisla uzimati drogu i alkohol,
jer će kraj prije doći, ali ima smisla zdravo se hraniti jer si otvaramo time,
godine i godine mogućnosti, potencijala, boljitka, ljepote, sreće i novih borbi
koje treba pobjediti. Istina je da ne završe sve bite pobjedom i trijumfom. Od
nekih ocrnimo, zgužvamo se i uplašimo toliko, da nam strah ostane u kostima još
dugo vremena, ali ipak prihvaćamo sutrašnju bitku u nadi pobjede, sreće i
užitka. Pobjeda ne bi imala smisla da ne postoji mogućnost gubitka i poraza.
Čar pobjede dolazi s količinom gubitka kojeg podnesemo za vrijeme bitke. Izrael
je izabrani narod Božji. Izrael je ime, koje je Jakov dobio nakon borbe s Bogom
u kojoj mu je Bog ozlijedio kuk, ali se on ipak borio. Samo ime Izrael znači
„onaj tko se bori s Bogom“. To je smisao kršćanina. Svaki dan je bitka, bitka s
Bogom, sa izazovima sadašnjosti i budućnosti, s najjačim što postoji, s onim od
kojeg ćemo zasigurno izgubiti, a ipak pobjeđujemo.
U
trenutku kada čovjek izgubi svaki smisao svoga postojanja, življenja i uloge na
ovom svijetu, ne postoji ništa osim tog jednog trenutka u sadašnjosti, kojeg ta
osoba proživljava. Proživi taj trenutak, novi dođe pa i njega proživi, pa dođe
novi i sve tako iznova. Ne nada se boljem, ne nada se novom trenutku, on samo
dođe sam od sebe, ne očekuje dobro, zapravo ništa ne očekuje. Ljudi na samrti
nisu demotivirani, nisu bezvjerni. I u njima postoji neka određena nada, ako ne
za novi život, ili vječni život, onda na život u sjećanju i dobro provedenom
životu, koji ostavljaju za sobom i sve svoje stvari, obitelj, postignuća, vjeru
i život koji su proživjeli. Za onoga, tko je izgubio smisao života, došao je
kraj. Ne može više izdržati, nalazi se na mjestu koje ne razumije i mora otići.
Takvi ljudi jednostavno odlaze, odlaze svojom voljom.
Nema komentara:
Objavi komentar