Osvrt na 32. nedjelju.
Dr fra Luka Marković
Na prve kršćane gledamo danas kao na savršene ljude. Je li doista bilo tako? Nije. I prvi kršćani, koji su kao zajednica činili sve da ljubav nadjača mržnju i pravednost nepravdu bili su također ljudi s nedostacima. I među njima je bilo neradnika koji su molitvu koristili kao izliku za ljenčarenje. Riječi svetoga Pavla „Tko neće da radi, neka i ne jede“ upućuju na to da je već na početku kršćanstva bilo onih koji su mislili da se može živjeti samo od molitve i druženja. Razlog za to leži dobrim djelom i u uvjerenju da ubrzo dolazi kraj svijeta. Isus u Evanđelju upozorava također da iščekivanje zadnjih vremena, ne oslobađa čovjeka od normalnoga života. A normalnom ljudskom životu pored molitve i druženja, pripada i rad, odgovornost za sebe i druge. U oba slučaja upozorava se na opasnost od onih koji rado govore o kraju vremena, te na taj način iskorištavaju druge.
Danas u svijetu postoje mnoge sekte koje igraju na kartu straha. Na taj način ovladavaju ljudskom psihom i stvaraju preduvjete za iskorištavanje istih. Uostalom, to bi trebao biti razlog da se u religijama, pa i kršćanstvu, ne igra nikada na kartu straha. Ljudski život jest nesiguran, ali ne samo zbog mogućeg kraja svijeta, nego zbog toga jer je sam po sebi krhak. Čim čovjek izađe na ulicu, ne može biti siguran da će se vratiti živ kući. Uostalom, tisuće ljudi godišnje strada unutar vlastita četiri zida. Nažalost, zloupotreba ima i u crkvenim redovima. Najočitiji primjer za to jest sve učestalije poistovjećivanje psihičkih bolesti s opsjednutošću sotonom. Egzorcisti su postali neka vrsta modernih junaka. Daleko od toga nije niti priča o silnim ozdravljenjima tamo gdje ih nema, ili ih ima jako malo. Daleko je lakše poškropiti bolesnoga svetom vodom i reći „sotoni“ da izađe iz njega, nego razgovarati s njim sat vremena i po potrebi mu savjetovati da potraži liječnika. Zloupotrebe religije je bilo u Pavlovo vrijeme, a ima je i danas. Smisao vjere nije širenje straha, nego ohrabrivanje da se izdrži tamo gdje je teško, ali i pozivanje na međusobnu solidarnost.
Prije nekoliko godina žali mi se jedna gospođa kako joj je brat zapostavio obitelj, jer ne može više bez duhovnih seminara. Prestao je raditi i brinuti se za obitelj. Pavlovo upozorenje prvim kršćanima, važi i danas. Čovjek je pozvan na molitvu, ali i na rad, odgovornost za sebe i druge, pogotovo za obitelj. Kod molitvenih okupljanja, sociološki gledano, nije u pitanju uvijek samo molitva, nego i druženje. I to je dobro, pogotovo danas, jer se ljudi osjećaju osamljenim. Pa ipak, i druženje ima svoje granice. Istina, ljepše je pjevati i moliti se u zajednici. Čovjek je sociološko (društveno) stvorenje. Ali to ne znači da je druženje važnije od obitelji, niti to da je molitva u velikoj zajednici vrjednija od one u obitelji ili u ona u osami i tišini. Istina, kod duhovnih obnova se zajedno pjeva, plješće rukama, moli zajedno, pa se pojedinac bolje osjeća. A da li se poslije toga mijenja, postaje drugačiji, bolji i odgovorniji čovjek? Da je druženje važno za ljudsko stvorenje, pokazuju u zadnje vrijeme i „crkve bez Boga“. Takvih zajednica ima u Europi podosta. Ljudi se skupljaju, čitaju tekstove iz različitih knjiga, pjevaju zajedno. Imaju čak i neku vrstu molitve vjernika, iako ne vjeruju u Boga. Pravi vjerski skupovi se ne bi smjeli nikada pretvoriti u takvu vrstu „molitve“. Kolikogod je molitveno druženje važno, ono ne smije odvraćati pažnju od drugih odgovornosti. Na to želi upozoriti Pavao. Na nešto slično upozorava i životni moto benediktinaca koji kaže: Ora et labora (moli i radi). Drugim riječima, na što želi upozoriti i sveti Pavao, moli i budi odgovoran čovjek.
Nema komentara:
Objavi komentar