ŽIVOT POSLIJE SMRTI

Osvrt na 32. nedjelju.

Dr fra Luka Marković

ŽIVOT POSLIJE SMRTI

Pitanje života poslije smrti je jedno od najstarijih pitanja koje muče čovjeka. Na to upućuju bezbrojni spomenici umrlima iz najstarijih vremena. Uvjerenje da čovjek, svejedno na koji način, živi poslije smrti, povezano je s pitanjem Božjega postojanja. Oba pitanja nisu stvar znanosti, nego dubokoga ljudskoga uvjerenja da Bog postoji i da ne želi smrt čovjeka. Veliki dio znanstvenika se slaže u tome da je lakše reći poput njemačkoga filozofa Nietzschea kako je Bog mrtav, to jest da ga nema, nego živjeti bez njega. U tom kontekstu je zanimljivo razmišljanje velikoga filozofa Blaisea Pascala koji kaže da se isplati vjerovati da Bog postoji, jer ako ga nema, nismo izgubili ništa, a ako ga ima, dobili smo puno. Sveti Augustin, jedan od najveći mislilaca svih vremena, kaže da Bog nije samo neka kozmička sila izvan nas, nego da je prisutan i u nama. Pitanje je želi li čovjek otkriti Boga u sebi. Stari grčki filozofi su tu Božju prisutnost nazivali božanskom iskrom u čovjeku, a kršćanstvo besmrtnom dušom. Ta božanska iskra ili duša, upozorava novija teologija, morala bi biti prepoznatljiva kod pravoga vjernika. A to znači da je vjera u Boga i besmrtnost duše nespojiva s mržnjom, izrabljivanjem drugih, nasiljem i netolerantnošću. Sveti Pavao bi rekao u tom kontekstu da je vjera bez djela mrtva – da je nema. To je upravo ono o čemu bi morali i trebali razmišljati svi oni koji naglas govore kako vjeruju u Boga i život poslije smrti, a u praktičnom životu se ponašaju kao da ga nema.

Saduceji, koji ne vjeruju u zagrobni život, pokušavaju ismijati Isusa pričom o ženi koja se udavala više puta. Isus im odgovara da je Bog Bog živih, a ne mrtvih, te kako novi život nije nastavak staroga. Sveti Augustin ne fantazira poput nekih naivnih karizmatika koji znaju čak gdje tko sjedi u raju sjedi, nego kaže jasno u Isusovom duhu razmišljanja da će čovjek „u nebu“ gledati u Boga ispunjen zadovoljstvom, i to s onom ljubavlju kojom Bog otpočetka promatra njega kao svoje najmilije stvorenje. Taj se pogled može usporediti s onim ljubavlju ispunjenim pogledom roditelja koji promatraju svoje dijete. Poznata filozofkinja i teologinja Sölle se nadovezuje na Augustina i kaže kako na kraju vremena slijedi zagrljaj, počivanje u Božjem naručju. Usporediti ga možemo samo sa zagrljajem dviju osoba koje se bezgranično vole. Svako daljnje komentiranje i opisivanje života poslije smrti može samo odvesti u antropomorfno fantaziranje, potpuno poistovjećivanje zemaljskoga s nebeskim životom, što žele saduceji podvaliti Isusu, a čemu smo kao ljudi skloni - čega ima jako puno u pučkoj kršćanskoj tradiciji.