Danas vam predstavljamo jednu iznimnu umjetničku dušu koja je do sada bila vjerojatno manje poznata našim sumještanima, ali koja oduševljava svojom inovativnošću, kreativnošću i umjetničkim nadahnućem.
Luca Mamić, naša cijenjena mještanka, koju smo uglavnom poznavali kao suprugu našeg talentiranog gitariste i vokala kultnog Matići benda, Marka Mamić-Brice te kao brižnu majku troje djece, koja je nedavno otkrila/prezentirala svoj vlastiti dar i umjetnički duh koji danas s ponosom objavljujemo.
Luca Mamić i njena obitelj
Ova predivna pjesma koju smo nedavno dobili samo je jedan uzorak iz njenog bogatog stvaralaštva koje uskoro će ugledati svjetlo dana. Luca priprema zbirku od otprilike 80 pjesama koja je rezultat dugogodišnjeg rada i strasti. Između ostalih, u zbirci će se naći i naša do sada najpoznatija pjesma "Gordana", koja se već nalazi na albumu "Nek opet vatre gore" Matići benda.
Luca crpi inspiraciju za svoje djelo i objavljivanje ove nadolazeće zbirke najviše iz poetske grupe "Poezija jeka duše", gdje redovito dijeli svoje radove i gdje su njeni stihovi dobili pozitivno priznanje.
Posebno ponosni što vam danas predstavljamo ovu skrivenu umjetničku dušu koja će svojom zbirkom pjesama obogatiti našu zajednicu i nadahnuti nas novim oblicima izraza.
Započinjemo putovanje u svijet Luce Mamić i njenog umjetničkog stvaralaštva na koju ćemo zasigurno ponosni...
ZOV VOLJENOG SELA (MATIĆKI ZOV)
Doziva me Sunce moga kraja…
I livade… šarenilo cvijeća…
Dozivaju šljivici… voćnjaci…
Plodne njive… dragi moji znanci…
Miris šibe… iz Matića sela…
Tu mi osta srce… duša cijela…
Tu sam svoju djecu porodila…
Matićkim ih kruhom nahranila…
Tu sam s njima raširila krila…
Tu sam ptica jastrebica bila…
I najdražu mladost ostavila…
Tu jastrebu svome podrška sam bila…
Dozivaju tamo… ljudi dragi… sretni…
Sve po svemu ljudi izuzetni…
Koji skromno… teškom mukom rade…
Komad kruha pošteno zarade…
Umjetnošću… od pletenja korpi…
Vlažna šiba krila njima vlaži…
Dok se korpa u krilu nalazi…
Ljubav Božja srca njima blaži…
Tijelo Kristovo za hranu se traži…
To su ljudi posebni… najdraži…
Jastrebovi…s njima jastrebice…
Sve ih krasi skromno… dično lice…
Na ponos su oni roda svoga…
Ti ne bježe… nikad… od nikoga…
Bilo koga da sretneš sokakom…
Jutrom… podnem… ili možda mrakom…
Svako će ti”Faljen Isus” reći…
Lijepom gestom tebi se uteći…
Pitati te kako si… pomoć ako može…
Njima ljubav diše ispod kože…
Matićani… ljudi odabrani…
Matićanke… ko jabuke ranke…
Vjerne žene… uvjek dobre majke…
Matići…Bosanska Posavina…
To je selo srcu najmilije…
Zove redom: “Dođite što prije!
Matićansko Sunce da vas sve ogrije…
I ognjište srcu najmilije…
Dođite nam ,dragi iz tuđine…
Na prag svoje dične djedovine…
Raširite krila jastrebovi!
Povedite svoje jastrebiće!
Svoje mile, drage jastrebice!
Zagrlite svojoj zemlji lice!
I učite svoje ptiće mlade…
Da se svoje selo ,nikad…
Nikad zaboravit ne dade…
Da se njemu sretno svi vraćaju…
S Matićanim svojim uvijek uživaju…
U svog sela milom zagrljaju…”
Jastrebovi raširite krila…
Zagrljaju svoga sela mila…
Luca Mamić, 11.06.2023. (iz zbirke u pripremi)
Nema komentara:
Objavi komentar