Mali anđeo, s osmijehom koji je grijao srca i očima punim čiste dječje radosti, otišao je tamo gdje tuge nema.
Njegovo kratko, ali blistavo postojanje ostavilo je dubok trag u srcima roditelja, obitelji, i svih koji su ga imali sreću upoznati.
Kako se zove ovaj bol?
Kad žena izgubi muža, zovu je udovica.
Kad muž izgubi ženu, zovu ga udovac.
Kad dijete ostane bez roditelja, kažu da je siroče.
Ali kada roditelji izgube dijete...
Nema riječi.
Nema naziva.
Jer nijedan jezik nije dovoljno snažan da obuhvati tu prazninu.
Ni jedan svijet ne želi priznati da je takva bol uopće moguća.
Oni su bili tek na početku.
Mladi, puni života i nade, s djetetom koje im je bilo sve.
Njegov smijeh bio je glazba doma, svaki pogled razlog za vjeru u sutra.
U očima su im sjajili snovi, a u rukama nježnost koju samo roditelji znaju.
I onda, tišina.
Tišina koja ne pita, ne objašnjava, ne ostavlja tragove smisla.
Tišina koja razdire dušu i svakodnevicu.
Otišlo je ono najdragocjenije.
Dijete. Njihovo dijete.
I dok ljudi nalaze riječi za sve druge boli,
za ovu ih nema.
Jer svijet ne zna što bi s roditeljima kojima je srce prestalo kucati iznutra,
a tijelo i dalje živi.
Možda nema riječi.
Ali ima ljubavi.
I ona je veća od smrti.
Ljubav koja ostaje u svakom kutku doma, u svakom dahu, u svakoj suzi.
Ljubav koja ne zaboravlja, ne odustaje, ne nestaje.
U toj ljubavi, njihovo dijete i dalje živi.
Tiho, sveto, zauvijek.
Leon, počivao u miru Božjem!!!
Administrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši