NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

Ivan Dabić

Zajednička odgovornost

Prošlotjedna kolumna je doživjela određeni uspjeh, jer su i drugi prepoznali problem, a neki su se potrudili i poduzeti nešto povodom njegovog riješavanja. Čim se ukazala podrška
učenicima, oni su postali odlučniji i prihvaćaju svaku pomoć u cilju rješavanja problema. Ima tu još puno posla, ali svi se nadamo, da ćemo se uspjeti izboriti sa svim. Priključili su namse roditelji, kojji su pristali zatupati naše interese pred prestavnicima vlasti. Roditeljski sastanci su pomogli, jer su na njima uspjeli razgovarati s razrednicima, koji su objasnili kako stvari stoje i kome se trebaju obratiti za pomoć. Nadam se uspjehu i podržavam rješavanje problema, kao i isticanje ostalih i narednih. Moramo zajedno graditi bolje društo, tako što ćemo surađivati s vlastima, ali i oni trebaju surađivati s nama. Dobio sam par upita, kako me nije strah objaviti tako nekav tekst, koji izričito proziva vlast i da li je pametno što to objavljujem, a još sam mlad i da je budućnost ispred mene. Iskreno, nisam razumio takva pitanja. Prvo što sam pomislio je, da se neki ljudi plaše javne riječi, plaše se istaknuti. U takvom pitanju vidim strah, ali i oprez, koji nije na odmet nikako. Na takva pitanja sam odgovarao uglavnom neodređeno, da me nije strah, jer ne činim ništa loše,
da samo govorim što neke stvari nisu uredu i da sam samo pokazao prstom na stvari i događaje, koje drugi ili ne žele ili se boje istaknuti. Nisam želio svojim riječima potaknuti mržnju ili nekakvu graju za rješavanje problema smjena i prijevoza učenika. Jednostavno sam želio ispričati u kakvoj se situaciji nalaze učenici, koji pohađaju naše škole. Htio sam ukazati
na nedostatke i na taj način zamoliti za njihovo rješavanje. Ako se sitacija razvije tako i dođemo do riješenja, moj zadatak je tu obavljen i ja ću biti zadovoljan. Ako ne uspijemo, tražit ćemo razlog neuspijeha i možda se pokušati popraviti, biti bolji naredni put. Meni, kao učeniku završnog razreda, ne znači previše promijena ičega, naravno da bi bilo bolje da se to
što prije riješi pa da i mi, maturanti, završimo školu na pristojan način, ali svjesni smo da ostaju generacije iza nas, njima je potrebna pomoć. Hoće li se oni ikada pokrenuti i ukazivati na probleme, to ne znam, iako bi trebali, to je njihovo pravo i njihova odgovornost. Naravno,ako se oni ne žele izboriti za bolji položaj učenika, što oni i jesu, neće nitko.
Volio bih, da učenici, bar u ovom primjeru školstva, imaju malo više utjecaja na svoje školovanje, kada su u pitanju uvijeti školovanja. Sve učimo s razlogom i to ne treba previše
mijenjat, ali neke stvari oko škole i uvijeta u kojima se nalazimo, treba svakako redovno mijenjati. Nisam siguran na koji bi način to trebalo funkcionirati, ali siguran sam, da bi se
pronašao netko, s prihvatljivim rješenjem. Učenici, dakako, imaju svoje školsko vijeće, ali to jednostavno ne funkcionira, na način, kako je predviđeno. U vijeće razredi često izabiru
nasumične učenike, koji često ne znaju ni funkciju vijeća. Za to smo sami krivi i to je jedna od odrednica, koja iziskuje popravak, nismo organizirani u vlastitim redovima, a tražimo
priliku da napadnemo.
Sve razine vlasti su na neki način uključene u održavanje obrazovanja učenika, bilo to osiguranje prostora, predloške godišnji planova i programa, nabavljanje opreme ili organiziranje prijevoza učenika iz udaljenih mjesta. Zato treba pozvati sve razine vlasti, da pomognu i riješe probleme, koji su u njihovim nadležnostima. Nije lako, to zasigurno, uvijek
se može pronaći razlog za odgodu ili zanemarivanje problema, ali problem odgođen je problem umnožen. Ako se svi zauzmu za riješavanje svojih problema, a ne prebacivanje
krivice na druge, valjda ćemo biti dovoljno sposobni prihvatiti sva riješenja i izgraditi bolje uvijete za ovaj slučaj u školovanju, a time, istovremeno, izgraditi bolje društvo. Previše puta je rečeno: „Na mladima svijet ostaje!“. Ako se ovako nastavi, bojim se da svijet, bar ovaj naš lokalni, neće imati na kome ostati. Uvijek će biti netko ovdje, neće ovaj prostor nikada ostati prazan, ali pitanje je tko će ostati, tko će doći umjesto nas, kada odbacimo sve što smo voljeli, sve što nisamo znali voljeti.