NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

 

Ivan Dabić

Nemiri moje generacije

Tko još voli probleme? Nije ugodno stalno se preznojavati i drhtati, samo zato što ne znamo nešto. Popraviti nešto je jako složeno, a jednostavno je sve srušiti. Lako je uništiti građevinu, ali ju je teško sagraditi. Lako je reći ružnu riječ, ali teško je tražiti ispriku. Lako je umrijeti, teško je živjeti. Koliko god se trudili, učili, vježbali, zdravo se hranili, poštovali druge, ljubili bližnjega kao sebe samoga, molili, praštali i postajali bolji svakog dana, život uvijek pronađe naše slabosti, naše najslabije karike i počne udarati na njih svim silama, koje ima na raspolaganju. Sve završi dobro, kad se uspijemo izboriti s izazovima života, kad uspijemo prerasti sami sebe i tako postanemo bolji, ne samo za sebe, nego i za druge.

Živimo u vremenu, kada je kontinuirano potrebno dokazivanje. Sve je takvo, kakvo je, ali sve može biti bolje. Većina pokušava postati bolja svakog dana. Oni, koji ne pokušavaju, davno su izgubili svaku nadu u postojanje, u sebe i u činjenicu, da je postajanje boljim moguće. Nije lako vidjeti sve te slike, koje tako veličanstveno prikazuju najbolje izdanje nekog događaja, neke osobe ili neke stvarčice. Sve je reklama, sve je važno, puno toga se skriva, da bi se malo toga pokazalo. Danas čovjek, kao da zna samo za jednu emociju, a to je sreća. Svi žele biti sretni, nitko ne želi biti voljen, tužan, srdit, očajan, spokojan, zadovoljan prije svega. Prokleti smo obmanom, da moramo biti sretni. Čim netko nije sretan, odmah prelazi u depresiju, anskiozan je, uplašen je problema, koji počinju isplovljavati od ispod tepiha, jer su bili nagomilavani za vrijeme euforične sreće. Danas svatko ima mogućnost uslikati nešto, opisati nešto, snimiti, reproducirati u javnost, kako bi svi vidjeli. Zašto? Hoće li tako biti sretniji? Većini svakako nije važno što se zapravo dijeli na internetu, zapravo ih ne zanima ni što sami objavljuju, jer važno je objaviti, kako smo sretni. Vjerojatno su nam zato i rijetke objave. Jer dijelimo samo ono što nas čini sretnima. Svakako da uvijek postoje iznimke, ali one su vrlo malene, zanemarljive. Takvim ponašanjem, ljudi gube svijest o sebi. Pregledavaju druge, ocjenjuju, kritiziraju i, za blago čudo, svatko zna bolje. Brzo se na takav način izgubi vlastiti identitet. Izgube se originalni snovi, želje i potrebe, koji su zapravo temelj jedne osobe. Kada se tako, olako, zanemare, zanemari se i jedna čitava osoba. Takva osoba postaje samo dio kolektiva, koji se ponaša slično, čini slično, razmišlja slično i ugnjetava slično. Sve se više gubi ljepota različitosti. Dijete, koje je jednom sanjalo da postane čuvar zološkog vrta, sada želi postati youtuber, samo zato što je to popularno i što je netko uspio u tome. Vrlo malo ljudi uspjeva u jednom poslu, zato i postoji toliko zanimanja i različitih djelatnosti. Ne zato što je to lijepo, nego zato što je nužno. Moraju postojati stručni ljudi, koji će svoj posao obavljati svjesno i odgovorno. Ne možemo biti sve. Netko će biti odličan štavljač kože, ali neće znati spojiti dvije žice, netko će znati zašiti ranu, ali nema pojma kako radi automobil. Sve ima svoje mejst, svi imamo svoje mjesto. Ne zato da postanemo dio sustava izrobljavanja i da bi jedni bili bogati, a drugi siromašni, nego da svi, zajedno, imamo koristi, jedni od drugih.

Sve su to nemiri, koji muče jednog čovjeka, koliko mogu i smijem primjetiti, najviše čovjeka moje generacije. Postalo je sramota biti tužan, ružan, očajan ili siromašan, a klišej je postalo biti sretan. Postali smo ovisni o sreći, a svi znamo kako ovisnosti završavaju. Tako je, nikad lijepo. Biti sretan je samo mali dio života čovjeka. Čovjek je puno više od toga. On je skup svega što je čovječanstvo ikad upoznalo, proživjelo ili će proživjeti. Nemirni smo, kad ne ide po planu, umjesto da se malo potrudimo ili da ne skrene s plana ili da sve vratimo u tračnice, koje vrlo dobro poznajemo.