I tako prolazi slava
svijeta
Trenutno živimo u okolini i granicama naše države Bosne i Hercegovine. Iako
nas većina nije zadovoljna sa situacijom, prilikama i načinom života u državi,
volimo svoju domovinu, svoju rodno mjesto i okrilje krila u kojem smo odgojeni
i živjeli, ako ne cijeli onda bar dio naših života. Ponekad smo i nesretni, kad
vidimo kako drugi, ali što je još i strašnije, i sami njeni državljani uništavaju
zemlju koju volimo i oko koje smo se toliko mučili, za koju smo se borili i
pokušavamo je i danas kao feniksa uzdignuti iz pepela propasti i kaosa. Žalosno
je vidjeti i znati kako smo neuspješni, neorganizirani i potrošni, a imamo
toliko geografskih, prirodnih, kulturnih i društvenih potencijala, koji samo
čekaju ljude, koji će ih svojim trudom, marljivošu i požudom iskoristiti i
stvoriti okruženje ljepote, sigurnosti i divljenja.
Nakon dobivene slobode i neovisnosti stvorili smo svoju utvrđenu državu i
ogradili je granicama, kao što se grad ogradi zidinama kako bi se zaštitio od
vanjskih neprijatelja. Stvorili smo sebi centar, središnje stablo, oko kojeg
smo željeli okupiti sve državljane koji su bili voljni živjeti za svoju
novonastalu državu. To je bio centar slobode, mira i jedinstva. Svoja smo
nastojanja i ciljeve usmjerili prema boljem svijetu i društvu, koje će biti
konkurencija ostalim nacijama, država kojoj će se ljudi diviti i kojoj će
zavidjeti. Oko središnjeg stabla, starog centra, počeli smo graditi nove
stvari, krajeve i principe, kao što se oko starog grada grade nova naselja i
dijelovi grada. Sve što smo sagradili sagrađeno je na temeljima koja smo sebi
postavili davno u prošlosti u svojim idejama i zamislima, sve je sagrađeno
jedno na drugom. Zato postoji opasnost od neželjenog naglog urušavanja čak i
zbog malih sitnica, koje sami stvaramo. Nažalost oko središnjeg stabla žive
zmije koje proždiru stablo i njegove vrijednosti i uništavaju naše centre,
planove i budućnost. Ako zanemarimo zmije i budemo slijepi na sve što se događa
oko nas, drušvo propada, jedinstvo se dijeli, mir se ruši, a sloboda postaje san
i želja koju samo rijetki dobivaju i kupuju. No, trudom i borbom obnavljamo
svoje središnje stablo, oko kojeg se svi tako rado okupljamo, liječimo rane,
koje nas slabe, i pokušavamo ponovno uspostaviti istinite vrijednosti, kojima
težimo.
U još bliskoj prošlosti, uspjeli smo poraziti svoje vanjske neprijatelje,
koji su željeli uništiti naše središnje stablo. Previše je života žrtvovano,
previše je naših vrijednosti uništeno, previše je kulture i jedinstva razoreno,
ali smo ipak uspjeli s koljena ustati se na svoje noge i podignuti glavu, kao
ponosan ratnik poslije izvojevane pobjede u teškoj bitci. Ogradili smo svoj
grad zidinama da nas više nikada vanjski neprijatelji ne bi sputavali u
životima, ali smo zaboravili na unutarnjeg neprijatelja koji i danas razara
naše stablo jedinstva i mira. Nismo se oslobodili korupcije, zavisti i
predrasuda prema razlikama koje svi posjedujemo, zbog toga zmije proždiru
stablo brže nego što ga sami usijevamo obnoviti, a kako vrijeme prolazi sve je
više zmija, a sve manje vidara koji bi izlječili naše vrijednosti i vodili
naciju prema višim ciljevima i boljem svijetu.
Zbog toga snosimo gubitke i trpimo probleme koje sami ne možemo riješiti, a
brže uništavaju pojedince nego cijelu naciju. Suočavamo se s problemima poput
slabe ekonomije, a imamo nevjerojatna prirodna bogatstva; odlaskom mladih, a
imamo tako inteligentne i kreatvne ljude; mržnjom, a i dalje stvaramo
prijatelje s razlikama koje svi posjedujemo; starim režimom koji se nije
mjenjao već dvadeset i pet godina, a vrijeme je prošlo i pojedinci su ustajali
kako bi ostvarili promjene koje su toliko nužne za naše društvo.
Ako se stablo i ljudi oko njega ne mijenjaju, zastarit će i brzo će ih zub
vremana uzeti pod svoje, a propast će jer nisu spremni za trku s ostalima. Ako
se stablo i ljudi oko njega mijenjaju na različite načine, uništit ćemo sami
sebe i dovesti sebe, svoju naciju i svoju državu do propasti, a onda će nas
preuzeti netko tko je sposobniji a mi ćemo biti na najdonjoj ljestvici
društvenih hijerarhija jer se nismo znali pobrinuti za sebe. Trebamo težiti
zajedničkom napretku i stvarati planove u kojima ćemo zajedno putovati kroz
svjetske utrke življenja, pa čak biti uspješni da će nam se drugi zavidjeti, a
mi ćemo biti ponosni što možemo reći da je naša Bosna i Hercegovina država u
kojoj ljudi žele i mogu dobro živjeti, gdje se ništa ne može mjeriti s
prirodnim ljepotama koje imamo, gdje kultura stvara nezamislive prizore i
događaje, a gdje ljudi, različiti na sve moguće načine, žive zajedno u miru,
jedinstvu, ljubavi i slobodi.
Nema komentara:
Objavi komentar